Kako se postaviti prema ljudima koji previše pričaju

Kategorija: Psihosaveti

To može biti osoba sa kojom delite radni prostor. Ili je član porodice ili šire rodbine, poznanik ili prosto osoba sa kojom delite prevoz… narednih 19 sati. Većina nas susrela se sa kompulzivnom pričalicom: osoba koja preuzima kompletan razgovor besmislenim ćaskanjem i ignoriše znake koji upućuju da onaj ko sluša traži način da iz razgovora pobegne glavom bez obzira.

Lako možemo zaključiti, kad se susretnemo sa hroničnom pričalicom (tačniji izraz je smaračem, ali bićemo fini), da je u pitanju sebični egoista. Međutim, često je upravo suprotno! Istraživanja su pokazala vezu između prekomernog govorenja sa anksioznošću, poremećajem pažnje, spektrom autizma i kompulsivnim ponašanjem kao što je zavisnička kupovina (shopaholism) i rad (workaholism).

Istraživanja iz devedesetih godina prošlog veka kažu da je jedan od 20 ljudi prekomerna pričalica. Na okupljanjima ili putovanjima koji su često deo sezone praznika, verovatnoća da naletimo na takvu osobu može biti umnogostručena. Ali, to ne znači da treba da sagnemo glavu i čekamo da bujica prođe. Evo nekoliko strategija koje mogu biti od pomoći za izlaženje na kraj sa ljudima koji previše pričaju.

Ograničite ili „isecite” pričalicu

Ne bukvalno! Dakle, pitanje je: sa kakvom vrstom pričalice imate posla? Da li je to osoba koja se beskrajno samopromoviše, ili je u pitanju narcis? Kakogod bilo, možemo smatrati ovakve ljude društveno… neobičnim. Neki od njih su zapravo samo neverovatno strastveni u vezi toga o čemu neprestano pričaju. Ta njihova interesovanja mogu biti opsesivna, pa zbog njih nemaju granice kada pronađu sagovornika. Ne prepoznaju neverbalne signale da su… dosadni i da zamaraju sagovornika.

U svakom slučaju, možete ih prekinuti u izlaganju, ma koliko to bilo neprijatno. Ako ne upali iz prvog puta, pokušajte ponovo.

Ako vam deluje da imate posla sa narcisom, najbolje je ukloniti se iz situacije. Na primer, reći „Izvini, eno je moja koleginica, idem da joj se javim” ili „Moram da telefoniram”.

Ako je osoba samo socijalno nespretna i nemate potrebu da izađete iz komunikacije, možete reći nešto poput „To je baš zanimljivo, čekaj da vidim da li sam te dobro razumela”, pa u dve rečenice sumirati ono o čemu ona govori. Na taj način, direktno dajemo do znanja da smo aktivno slušali, a potom fokus možemo prebaciti na sebe, sa „Imala sam slično iskustvo” ili, asertivnije, „Hajde sad da pričamo o *neka druga tema*”.

Nemojte praviti pretpostavke

Generalna je preporuka ne juriti ka momentalnim zaključcima, već pokušati da uvidimo šta je ono što nas u datoj dinamici frustrira. Sve o čemu inače pričamo zavisi od kulture, kao i stvari kao što su duže pauze između promene govornika. To može biti u vezi sa regijom, etničkim poreklom ili jednostavno različitim idejama o tome kako treba voditi konverzaciju, bez bilo kakve patologije ili loših namera.

Debra Tanen, profesorska lingvistike na Univerzitetu u Džordžtaunu i autorska nekoliko knjiga na temu načina na koje govorimo, navodi primer para, muškarca iz Njujorka i žene sa srednjeg zapada, na prvom sastanku. On je stalno govorio, a ona je zbog toga mislila negativno o njemu. U jednom momentu je rekao: „Možeš li mi malo pomoći oko svega ovoga?”, objasnivši da je neprestano pričao jer je to nešto što je umeo jako dobro da radi. Pokušavao je održi konverzaciju, a žena je čekala da joj bude postavljeno neko pitanje, pa da se i ona uključi. Inače, kasnije se ovaj par venčao.

Čitajte između redova

Ponekad je pričalica neko koga ne možete jednostavno saseći: na primer, vaš šef ili svekrva. U tim situacijama, vidite kako možete konverzaciju preusmeriti ka drugom pravcu ili napraviti pauzu. Na primer, rečima: „Baš zanimljivo. Treba mi malo vremena da razmislim o tome”. Ili, dajte poruku koja je čitljiva između redova.

„Reagujte smireno, glasom i tonom instruktora joge, uz duboko disanje, i vidite li možete li pronaći sa njima zajednički jezik,” savetuje dr Linda MekKroski, profesorka komunikacija na Long Bič fakultetu Univerziteta u Kaliforniji. „Nagnite se u suprotnom pravcu od osobe koja priča, nemojte je dodirivati. Kao poslednje utočište, možete pogledati u svoj sat ili telefon.”

Ako je neophodno, postavite granice

Ukoliko čovek pored vas u autobusu želi da vam ispriča svoju kompletnu životnu priču, a vama se to ne sluša, preduzmite preventivne mere.

„Odmah stavite do znanja da možete provesti neko vreme u razgovoru, ali da vam je potrebno da se odmorite ili da čitate,” kaže dr Taj Taširo, psiholog iz Njujorka i autor knjige „Awkward: The Science of Why We’re Socially Awkward and Why That’s Awesome.” „Recite im je da vam je potrebno da preusmerite svoju pažnju na nešto drugo. To se može činiti nepristojnim, ali je istovremeno veoma razumno. Iz mog iskustva, ljudi obično dobro odreaguju na to.”

Znajte kad je vreme za povlačenje

Nećete uvek biti u prilici da obustavite pričalicu. „Kompulzivno govorenje može biti veoma duboko utisnuto u način na koji neki ljudi komuniciraju,” kaže dr MekKroski.

Teže je ovo izvesti u dugotrajnim odnosima nego u kratkim susretima. Dr MekKroski navodi primer od pre nekoliko godina. 55-godišnji Džej, agent za nekretnine iz Njujorka i rođak njenog muža, primetio je nešto u razgovorima sa svojom novom prijateljicom: „Svaki put je to bio jedan dugotrajan monolog. Probao sam ljubazno da u njemu učestvujem, ali čim bih počeo da pričam, ona bi me prekinula.”

Posle nekog vremena, Džej joj je predložio signal: svaki put kad dodirne svoje uvo, to je značilo da on želi svoj red da govori. Njegova prijateljica se složila sa tim. Nedugo potom, shvatio je da nema pomaka. „Uvideo sam da kvalitet našeg prijateljstva nije to što je meni potrebno. Nije bilo reciprociteta i bilo je jako naporno,” kaže Džej. Potom je prijateljstvo prekinuto.

Šta ako ste vi pričalica 😳

Šta ako vam palo na pamet da vi možete biti ta osoba koja neprestano blebeće? Ako niste sigurni, uradite Talkaholic test i saznajte. Dr MeKroski i njen otac, dr Džejms MekKroski, penzionisani profesor sa departmana za komunikacije na Univerzitetu u Alabami, zajedno su razvili ovaj test. Ona kaže da i sama ima sklonost da često priča, a otac ju je zadirkivao da su zbog nje napravili ovaj tekst.

„Dugo sam radila na tome,” kaže dr MekKroski i dodaje da ljudi nisu uvek nesvesni toga da puno pričaju, već da često ne uviđaju kako to utiče na druge.

Ako ste pričalica, evo nekoliko taktika za razmotriti:

Povišena samosvest u interakcijama sa drugima. Budite svesni svog ponašanja. Priznajte sebi da volite da pričate, ali imajte na umu da to vole i drugi ljudi. Za svaku rečenicu koju izgovorite, pustite sagovornika da nešto kaže. Obraćajte pažnju na znakove koje vam šalje druga strana, kao što je naginjanje od vas, uzdisanje i slični simptomi nestrpljenja.

Ispitajte svoje nedavne razgovore. Prođite, u svojoj glavi, razgovore koje ste nedavno vodili i setite se: Koliko dugo ste pričali? Da li je to koliko ste pričali u odnosu na to koliko ste slušali bilo fer prema vašim sagovornicima?

Postavite ciljeve za naredne razgovore. Izbrojte polako do sedam nakon što završite misao, odnosno rečenicu, kako biste drugoj strani dali priliku da nešto prozbori. Pitajte više pitanja. Ljudi više vole one koji postavljaju pitanja i daju im priliku da govore.

„Sa vežbom, možete naučiti da manje govorite”, kaže dr MekKroski, iz ličnog iskustva i dodaje:

„Zbog ovih smernica, videla sam veliku razliku u svom sopstvenom brbljanju. Savladala sam ga, što znači da možete i vi. Ponekad mi dođe da iskočim iz svoje kože dok čekam da neko drugi završi. Ali, znam da je drugima važno da i oni učestvuju u razgovoru.”

Autor: Nensi Vortik

Izvor: The New York Times

Prevod i adaptacija: Ina Poljak

Comments

comments

1 komentar

  1. Detaljno objašnjeno i korisni saveti kako da se spasimo od davljenja 🙁
    Pročitaću nekoliko puta kako bih zapamtio i uvežbao tehniku najblažeg eskiviranja od dosadnog brbljanja bez tačke i zareza 🙁

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *

Ово веб место користи Акисмет како би смањило непожељне. Сазнајте како се ваши коментари обрађују.