Poražavajući nalazi iz svijeta pokazuju da je mali broj ljudi zapravo informisan o problemu ADHD-a (na primer, McLeod i sar., 2007) i da mali broj njih zna kakva je genetska uloga u nastanku poremećaja (Gilmore, 2010), trajnost te posljedice i teškoće koje nosi sa sobom.
Takođe, postoji trend u polnim razlikama. Naime, očevi pokazuju više neznanja o ovom problemu te postoji podatak da dvostruko više očeva smatra da su „djeca sa ADHD samo djeca koja se loše ponašaju” (Bartolac, 2013). Nešto bolju situaciju u informisanosti o ADHD nalazimo u uzorku nastavnika i predavača (npr. Brook, Watemberg i Geva, 2000), iako ni ti postoci nisu na zavidnom novou.
Slaba informisanost je idealna podloga za javljanje problema stereotipizacje i stigmatizacije djece sa ADHD, što značajno utiče na njihove živote. Kako bih doprinijela boljoj informisanosti javnosti i izbjegla moguće posljedice (bar na ovom mjestu), predstavljavam vam deficit pažnje/hiperaktivni poremećaj kroz simptome i posljedice po socijalnu integraciju djece.
Deficit pažnje/hiperaktivni poremećaj (eng. Attention deficit hyperactivity disorder, ADHD) medicinski je naziv za razvojni poremećaj koji se prema medicinskom modelu manifestuje kroz sledeće simptome poremećaja aktivnosti i pažnje: hiperaktivnost, impulsivnost i teškoće održavanja pažnje (Bartolac, 2013).
Naravno, pored istaknutih simptoma, postoje i oni problemi koji se vežu za emocionalni i socijalni život djece i njihovo akademsko funksionisanje. Ono što je specifično jeste da ova djeca nemaju problema u svim oblicima pažnje, već problem stvara nemogućnost ustrajanja pri ulaganju napora u održavanje onih oblika pažnje koji su posredovani sistemima čeonog moždanog režnja. Iz tog razloga, njihove teškoće dolaze do izražaja u nezanimljivim, dosadnim, repetitivnim zadacima koji djetetu nisu intrinzično privlačni ili koji imaju minimalne neposredne posljedice za dovršavanje zadatka, a od djeteta zahtijevaju zadržavanje pažnje duže vrijeme (kao što je praćenje monotone nastave ili samostalno pisanje domaćeg zadatka).
Pažnju im dodatno otežava distraktibilnost, odnosno veća vjerojatnost da će dijete reagovati na vanjske podražaje nevezane uz zadatak koji obavlja (Bartolac, 2013). Prije predstavljanja simptoma izuzetno je važno da pojava ovih simptoma treba trajati najmanje šest mjeseci te mora biti u neskladu s razvojnim stupnjem, da neki simptomi postoje prije sedme godine života, da se neka oštećenja manifestuju u dvije ili više sredina (na primer: kućna, školska, radna) te da postoje jasni dokazi značajnog oštećenja socijalnog, akademskog ili radnog funkcioniranja (Ferek, 2010).
Prilikom utvrđivanja dijagnoze važno je imati na umu da u djetetovu razvoju postoje problemi psihološke ili zdravstvene prirode, koji mogu proizvesti ponašanja slična deficitu pozornosti i hiperaktivnom poremećaju te ukoliko postoje sumnje preporučuje se posjeta psihologu ili drugom stručnom licu.
Neki od klasičnih simptoma koje Ferek (2010) izdvaja su:
Simptomi problema pažnje:
- Ne posvećuju pažnju detaljima, zbog nemara griješe u školskim zadacima;
- Često im je teško održati pažnju pri izradi zadaća ili u igri;
- Često se čini da ne slušaju i kad im se obraća;
- Često ne prate upute i ne dovršavaju školski zadatak, kućne poslove ili one na radnom mjestu;
- Često imaju poteškoća s organizovanjem zadataka i aktivnosti;
- Često izbjegavaju, ne vole ili odbijaju zadatke koji zahtijevaju duži mentalni napor;
- Često gube stvari potrebne za pisanje zadaća;
- Često ih ometaju vanjski podražaji;
- Često zaboravljaju dnevne aktivnosti.
Simptomi hiperaktivnosti:
- Često tresu rukama i nogama, vrpolje se na stolici;
- Ustaju sa stolice u razredu ili negdje drugdje gdje se očekuje da ostanu na mjestu;
- Trče ili se penju u situacijama u kojima je to neprikladno;
- Često imaju poteškoća ako se treba mirno i tiho igrati ili obavljati slobodne aktivnosti;
- Često su u „pogonu“ ili kao da ih „pokreće motor“;
- Često previše govore.
Simptomi impulsivnosti:
- Često daju odgovor prije nego što je pitanje postavljeno do kraja;
- Često imaju poteškoće s čekanjem reda;
- Često prekidaju ili ometaju druge.
Socijani problemi djece sa ADHD-om
Najveći dio života dijete provodi u školskoj sredini, okruženo vršnjacima, nastavnicima, obavezama vezanim za praćenje nastave, učenje, izradu zadataka i drugih školskih aktivnosti što predstavlja pravi izazov za djecu sa deficitom pažnje/hiperaktivnim poremećajem. Veliki dio učenja i funkciosnisanja odvija se upravo u socijalnoj interakciji gdje je potreban pojedinac kao kompetentan kako bi se ostvarili određeni zadaci i rezultati.
Međutim, šta kada se u toj interakciji nađe dijete sa ADHD-om? Dijete se vrlo teško u tim situacijama prilagođava rasporedu aktivnosti, teško podnosi i prihvata dugi boravak u vrtiću ili školi. Boravak u tom zatvorenom prostoru zamara ga i zasićuje, postaje mu dosadno prije nego njegovim vršnjacima, od samog početka veoma mu se teško skoncentrisati se samo na jedan predmet, više od ostalih iskazuje potrebu za aktivnošću, a zbog izuzetno slabe koncentracije ostala djeca ometaju ga u radu (Kadum-Bošnjak, 2006). Tako vrlo često doživljava neuspjeh, kritikuje se i kažnjava njegovo ponašanje i (ne)uspjeh. Vršnjaci ga često izbjegavaju, ne prihvaćaju i odbacuju. Sve to često utiče na djetetovu sliku o sebi i manjak samopoštovanja i samopouzdanja.
Na primjer, zamislite realnu situaciju u kojoj dijete koje ne može da održi pažnju na istom zadatku duže vrijeme, ne može mirno da sjedi kada se to zahtjeva, često prekida druge u grupi djece kada je učiteljica, recimo, zadala da nacrtaju na velikom papiru nešto zajedno. Iz jednog ugla, vidimo kako ga vršnajci opominju, gurkaju da se smakne, govore mu da je „bezobrazan”, da treba da se smiri. Iz drugog ugla, dijete sa ADHD ne može da ispuni njihove zahtjeve. Iz novog ugla, dolazi učiteljica koja kažnjava dijete sa ADHD-om opominjanjem pred svima, izdvajanjem iz kolektiva ili nekom drugom vrstom kazne u vidu ostajanja u učionici dok svi idu na odmor ili nešto slično. Stigma s kojom se susreću djeca s ADHD-om, da su „zločesti, neodgojeni, lijeni“, ali i da su njihovi roditelji „pretjerano popustljivi, ne odgajaju svoju djecu“ njihova je svakodnevna realnost (Bartolac, 2013).
U čemu leži problem? Ovakve osobine djece sa ADHD-om mogu da predstavljaju problem u školskom sistemu koji je nefleksibilan i krut, koji ne podržava kreativnost već se teži disciplini, redu i pravilima koji guše dječiju jedinstvenost. Takođe, jedan od razloga nerazumijevanja ovog problema leži u slaboj informisanosti prije svega nastavnika, a zatim i vršnjaka. Nastavnik bi trebao da iskaže visok nivo strpljenja i ljubavi, da razumije djetetove nagone i da nađe način da ih kanališe. Takođe, nastavnik treba da stvori uslove za individualni i bliski kontakt s djetetom, ali i uslove za ostvarivanje kvalitetnih djetetovih kontakata s drugom djecom. A što je najvažnije, nastavnik treba da prihvati dijete sa ovim problemom sa svim njegovim mogućnostima, sposobnostima i da traži u njemu potencijale koje može da ispolji te da mu pomogne u tome. To su djeca kao i svaka druga, samo im je potreban malo jači vjetar u leđa.
Reference:
Bartolac, A. (2013). Socijalna obilježja svakodnevnog života djece i mladih sa ADHD-om. Ljetopis socijalnog rada, 20 (2), 269-300.
Brook, U., Watemberg, N. & Geva, D. (2000). Attitude and knowledge of attention deficit hyperactivity disorder and learning disability among high school teachers. Patient Education and Counseling, 40, 247–252.
Ferek, M. (2010). Hiperaktivni sanjari: bolji, lošiji, drugačiji: osvrt na ADHD-deficit pažnje/hiperaktivni poremećaj. Zagreb: Buđenje- udruga za razumijevanje ADHD-a.
Gilmore, L. (2010). Community knowledge and beliefs about ADHD. Australian Educational and Developmental Psychologist, 27 (1), 20‐30.
Makarun, N. (2017). Problemi socijalne integracije u djece s poremežajem aktivnosti i pažnje. Završni rad. Sveučilište u Zagrebu: Petrinja.
McLeod, J., Fettes, D., Jensen, P., Pescosolido, B. & Martin, J. (2007). Public knowledge, beliefs, and treatment preferences concerning attention-deficit hyperactivity disorder. Psychiatric Services, 58 (5), 626-631.
Autor: Gorana Vukmir
