Zašto bi psihologija trebalo da bude obavezan predmet u školama (i zašto neće biti)

S vremena na vrijeme se plasira prijedlog da se predmet psihologija uvede u osnovnoškolski kurikulum. Međutim, to uvijek ostane samo na prijedlogu.

Skoro sve aktivnosti današnjeg društva su bazirane na polju psihologije, počevši od jednostavnih prodajnih vještina i marketinških tehnika do masovne hipnoze i utjecaja propagande na ljude. Ponekad nam se može učiniti kako demokratski sistem prepoznaje vrijednost psihološkoga znanja u smislu bolje organizacije i upravljanja vlastitim životom, kao i u cilju postizanja prosperiteta društva. Ali to je samo privid.

Učimo djecu misterijama hemije, a samo dvoje od mogućih 500 učenika će iskoristiti to znanje u toku života. Nešto veći broj učenika će u toku života koristiti zakone fizike naučene u školi. Znanja koja učenici stiču iz biologije su možda i jedina najbliža predmetu psihologije, ali se i ta znanja svode na organsku bazu bez uvođenja psihičke komponente.

Predmet psihologija ne postoji u osnovnim školama. Ne samo da ne postoji u osnovnim školama, već nije prisutan u većini srednjih škola. Predmet psihologije koji sadrži sve važne faktore koji utiču na svjesnu i nesvjesnu komponentu našeg uma biva zanemaren. Pritom su učenici, u cilju boljeg razumjevanja samih sebe i međuljudskih odnosa, prinuđeni da informacije iz područja psihologije traže u magazinima zabavnog karaktera koji imaju samo djelimičan ili čak nikakav naučni kredibilitet.

Pored boljeg razumjevanja vlastitih psihičkih procesa, psihologija kao predmet u školi bi učenike podučavala nekim važnim životnim aspektima kojima ćemo se detaljnije baviti u nastavku.

Kritičko mišljenje.

Obrazovni sistem, onakav kakvim ga poznajemo već decenijama, učenicima plasira informacije koje je potrebno naučiti kao gotov produkt kojem nije potrebna nikakva prerada. Informacije se uzimaju „per se“, mehanički, bez prethodnog analiziranja istih i bez zauzimanja stava po pitanju tih informacija.

Predmet psihologije bi učenicima pružio uvid u temelje kritičkog mišljenja. Prilikom svakog suočavanja sa novim informacijama, učenik bi koristio četiri osnovna filtera za provjeru datih informacija koje uključuju: aktivno slušanje (visoki nivo koncentracije i razmišljanje), analiziranje (vrednovanje tvrdnji koje čuje), uočavanje razloga i povezanosti između plasiranih informacija (ko je izrekao date informacije, kada, kako i zašto) i postavljanje pitanja kako bi došli do alternativnih objašnjenja.

Ovakav vid podučavanja bi stvorilo buduće generacije mladih ljudi koji ne bi bili tako lako podložni društvenim manipulacijama. Ako ne znamo promišljati, preispitivati, pozorno čitati i slušati nemoguće nam je procijeniti koje informacije su istinite i dobronamjerne, a koje zlonamjerne izmišljotine. Nasijedamo manipulatorima i postajemo igračke u njihovim igrama. Ako ne znamo kritički misliti nismo slobodni, nego smo nesvjesni zarobljenici medijskih, političkih, ekonomskih i svih drugih manipulacija kojima nas društvo pretvara u stado poslušnih ovaca.

Divergentno mišljenje.

Ne možemo reći da obrazovni sistem potpuno zanemaruje razvoj divergentnog mišljenja, ali ga u velikoj mjeri potiskuje stavljanjem u prvi plan razvoja konvergentnog mišljenja.

Konvergentno mišljenje podrazumijeva vještinu biranja jedne tačne informacije iz velikog broja informacija koje su nam date, odnosno jednog mogućeg rješenja za problem koji nam je dat. Konvergentno mišljenje zahtijeva brzinu, tačnost i logiku. Većina zadataka s kojima se susrećemo tokom školovanja, ali i na radnom mjestu, zahtijeva provjerene načine rješenja, već poznate metode i znanje o problemskoj situaciji.

S druge strane, divergentno mišljenje je takva vještina pri kojoj se pokušava ponuditi više rješenja za određeni problem. U formiranju divergentnog mišljenja ključne su tri komponente: fluentnost (sposobnost stvaranja velikog broja ideja), fleksibilnost (stvaranje nekonvencionalnih rješenja) i originalnost (stvaranje rijetkih ideja).

Da li ste ikada iz matematike došli do tačnog rješenja drugačijim načinom od onog koji je profesor pokazao? Neki od nas nisu (jer smo bili prosječni matematičari). Međutim, neki drugi učenici jesu. Šta bi se nakon toga dogodilo? Zadatak bi bio netačan jer proces izračunavanja nije odgovarao kalupu koji nastavnik traži i koji je prezentovao na svojim predavanjima. Ovo je jedan tipičan primjer sputavanja učenikove kreativnosti i onemogućavanja formiranja divergentnog mišljenja.

Asertivna komunikacija.

Komunikacijske vještine su osnova međuljudskih odnosa. Mnogi ljudi imaju velikih poteškoća kada se radi o komunikaciji s drugim ljudima. Prema riječima dr Bourg Cartera, problemi u komunikaciji bi se značajno smanjili kada bi se više vremena i truda posvetilo podučavanju mlađih generacija adekvatnom međusobnom komuniciranju.

Kako je već poznato iz ranijih istraživanja na polju psihologije, veliki procenat sukoba unutar bračne zajednice i na radnom mjestu je rezultat neadekvatne međuljudske komunikacije. Predmet psihologije unutar školskog kurikuluma bi učenike podučio interpersonalnim komunikacijskim vještinama, timskom radu i boljem razumjevanju vlastitog i tuđeg ponašanja i motiva koji su izazvali određeno ponašanje. Suština ovih vještina je da omoguće efikasan timski rad zasnovan na konstruktivnom načinu komunikacije.

Emocionalna stabilnost.

Svjesni smo da na naše psihičke procese djeluju kako genetičke predispozicije tako i okolinski faktori. Takođe smo svijesni da nismo mašine koje imaju dugme za isključivanje/uključivanje određenog psihičkog procesa po potrebi. Međutim, moramo biti svijesni da smo sposobni u određenoj mjeri kontrolisati naše psihičke procese u cilju naše dobrobiti i blagostanja.

Jedna od najčešće korištenih krilatica u psihološkim krugovima (a i šire) jeste „Ne možemo birati stvari koje će nam se dogoditi u životu, ali možemo birati način na koji ćemo reagovati po pitanju tih stvari“. Već u školskom dobu možemo uočiti veliki broj neadekvatnih reakcija kod djece na određene podražaje iz okoline, kao što su pretjerana emotivnost, agresivnost, povučenost i slično. Pored roditeljskog odgoja, škola bi trebalo da omogući formiranje ispravnih obrazaca ponašanja kod djece u određenim situacijama, a to bi se konkretno moglo postići uvođenjem predmeta psihologije u nastavni plan i program.

Razvoj individualnog identiteta.

Školski sistem oduvijek potencira kolektivni identitet u odnosu na individualni, pri čemu trpi individualnost svakog učenika. Rijetki su oni nastavnici unutar jednog takvog obrazovnog sistema koji imaju vremena, želje, volje i motivacije da uoče specifične karakteristike nekog učenika i da ih usmjeravaju u cilju ostvarenja punog potencijala koje taj učenik ima za određenu oblast. Razvoj kolektivnog identiteta sam po sebi nije loš, ali je veoma važno kod učenika izbalanasirati omjer individualnog i kolektivnog identiteta, to jest važno je izbalansirati koliko se čovjek adaptira zahtjevima svoje kulture, a koliko ima sposobnosti da se putem samorefleksije od nje distancira i formira jezgro vlastitosti (uniqueness).

Zašto psihologija (verovatno) nikada neće postati obavezan predmet?

Sistem ne želi nezavisne mlade umove koji će koristiti metode kritičkog mišljenja i koji će postavljati pitanja. Postavljanje pitanja je veoma opasno za vladajući sloj društva koji želi poslušne pojedince.

Vladajućem sistemu ne ide u prilog ni razvoj divergentnog mišljenja jer je cilj stvoriti pojedince koji su „ukalupljeni“ u već postojeće obrasce mišljenja i ponašanja i od kojih ne prijeti invazija novih ideja. Trokomponentni paket „asertivno mišljenje (komunikacija), emocionalna stabilnost i individualni identitet“ pogotovo ne mogu biti poželjni jer ne doprinose manipulaciji i masovnoj hipnozi. Navest ćemo jedan primjer. Kako nastaje rat? Tako što vlastodršci igraju na kartu emocionalne nestabilnosti, kolektivnog identiteta i agresivnosti koja izbija iz frustracija članova društva koje se ne mogu iskazati u okolnostima kada vlada mir.

Iz navedenih razloga imamo dužnost djelovati na plastične mlade umove dok nije kasno. Ne moramo nužno učiti djecu ništa revolucionarno, samo im trebamo dozvoliti da usmjere svoje urođene potencijale i vještine na pravi način.

Autor: Enida Cokoja Đikić

Reference:

^{Aleem, S. (2005). Emotional stability among college youth. Journal of the Indian Academy of Applied Psychology. Vol. 31, No. 1-2, pp. 100-102}

^{Bajtal, E. (2017). Sumnja, kritičko mišljenje i građanska hrabrost. tacno.net}

^{Chander, R., Chaturvedi, M. (2010). Development of emotional stability scale. Industrial Psychiatry Journal.}

^{Golubović, Z. (1999). Ja i Drugi: Antropološka istraživanja individualnog i kolektivnog identiteta. Vikom grafik: Beograd}

^{Nicholls, J. G. (1971). Some effects of testing procedure on divergent thinking. Child development. Vol. 42, No. 5, pp. 1647-1651}

^{Pavlović – Babić, D., Krnjaić, Z., Pešić – Matijević, J., Gošović, R. (2001). Struktura sposobnosti i veština kritičkog mišljenja. Institut za psihologiju, Beograd}

^{Phillips, B. N. (1990). School Psychology at a Turning Point: Ensuring a Bright Future for the Profession. San Francisco: Jossey-Bass.}

^{Ransom, J. E. (1945). Psychology and the school. The Phi Delta Kappan. Vol. 27, No. 1, pp. 18-22}

^{Winner, J. (2008). Communications and politics. Psychology Today.}

Comments

comments