Da li osećanja drugih osoba stavljate ispred svojih? Ukoliko je vaš odgovor potvrdan, moguće je da ste upali u takozvanu „zamku empatije“.
Empatija stupa na scenu. Sposobnost da osetimo ono što druga osoba oseća daje nam, u očima te osobe, mnogo pozitivnih vrednosti, a njoj stvara put ka boljem i manje nasilnom svetu. U škole širom sveta deca se uče ematiji, mnoštvo knjiga ispituje svaki njen aspekt: kako nastaje, zbog čega vas čini boljom osobom i kako njeno nepostojanje stvara zlo.
Empatiju veličaju svi, počev od budističkih monaha pa sve do britanskog pisca Romana Krznarica, koji je upravo pustio u rad online muzeje empatije u kome virtuelno možete zamisliti sebe „u tuđim cipelama“. Poznati naučnici poput primatologa Fransa de Vala i razvojnog psihijatra Danijela Sigala istražuju začetke empatije kod životinja i njenu suštinsku prirodu kod ljudi. Naglasak na empatiji povećan je čak i u svetu biznisa, gde se ona smatra načinom koji poboljšava uspeh kompanija i njihovih proizvoda, a sve se to desilo sa dolaskom IDEO kompanije za dizajn. Ljudi su naučeni da razvijaju empatiju kod sebe i kod svoje dece i svakodnveno podstaknuti da proveravaju tu svoju sposobnost.
Normalno je i neophodno da se uključimo u osećanja drugih osoba, pogotovo kada se radi o nama bliskim osobama. Zapravo, pružanje i primanje empatije je od velike važnosti u intimnim, odraslim vezama. „Empatijsko razumevanje osećanja drugih ljudi je bazična sposobnost čoveka, poput njegovih čula vida, sluha, dodira, ukus i mirisa“, istakao je psihoanalitičar Hajnc Kohut. Želja da budemo saslušani, poznati i duboko shvaćeni nikad ne nestaje. Međutim, kada empatija postane podrazumevana stvar u nekom odnosu, psihološko blagostanje postaje ugroženo i osiromašeno.
Dok sažaljenje predstavlja osećanja prema nekom („Mnogo mi je žao što patiš“), empatija predstavlja deljenje osećanja sa nekim („Osećam tvoje razočaranje“). Empatija se razlikuje i od saosećanja, koje predstavlja brigu za bol druge osobe sa nešto veće distance i često uključuje želju da se toj osobi pomogne. Osim osećanja, u empatiju su uključene i misli, što dovodi do spajanja dve osobe, osobe sa kojom delimo osećanja i nas samih.
Da bismo stavili sebe na tuđe mesto, potrebno je da uspostavimo ravnotežu između emocija i misli, kao i između sebe i drugih. U suprotnom, empatija postaje teret i počinjemo se osećati kao taoci osećanja druge osobe. Umetnost empatije zahteva obraćanje pažnje na potrebe drugih, ali bez žrtvovanja sopstvenih. Ona zahteva mentalnu veštinu prebacivanja harmonije sa drugih na sebe. Ono što čini empatiju pravim hodom po tankoj žici jeste činjnica da su njeni korisnici (osobe prema kojima osećamo empatiju) duboko zahvalni. To nam daje odgovornost da povučemo sebe iz tuđih „cipela“ i da znamo kako da to uradimo.
Prepoznavanje i deljenje emocionalnog stanja druge osobe je složeni unutrašnji doživljaj. On počiva na samosvesti, na sposobnosti da razlikujemo svoja osećanja i osećanja druge osobe, na umeću zauzimanja drugog ugla gledanja, kao i na sposobnosti da prepoznamo emociju kod drugih kao kod nas samih i da znamo kako da adekvatno ispoljimo ta osećanja.
Previše empatične osobe mogu izgubiti sposobnost da znaju šta žele i šta im je potrebno. Kod njih je smanjena sposobnost donošenja odluka koje su u njihovom najboljem interesu, osećaju psihičku i fizičku iscrpljenost kao rezultat zanemarivanja sopstvenih osećanja i troše sve svoje unutrašnje resuse kako bi ih dali važnim osobama u svom životu. Štaviše, beskrajna empatija dovodi do ranjivosti u kojoj druga osoba poriče našu realnost i insistira na svojoj. Na primer, iskažete svoje razočaranje prijatelju jer vas nije pozvao na poslednjih nekoliko okupljanja, a on/ona odgovori, „O, previše si osetljiv/a“.
Osobe koje stalno zanemaruju sopstvena osećanja na račun tuđih, često osećaju anksioznost ili određen stepen depresivnosti. Govore o osećanju praznine, otuđenju ili nemaju svoj ugao gledanja. Šta nas navodi da sebe zarobimo empatijom – i kako to možemo izbeći? Evo nekih ideja:
Koreni empatije
Bebe dolaze na svet spremne da budu empatične. Novorođenčad plaču kao odgovor na nesreću drugih, a čim počnu da kontrolišu svoje telo, njihova rekacija na one kojima je pomoć potrebna je pružanje utehe ili flastera. Deca se razlikuju po stepenu empatičnosti; izgleda da postoji genetska komponenta i hormonske osnove empatije. Dok progesteron povećava empatiju, testosteron ne. Međutim, u detinjstvu ipak ne postoje jasne razlike u empatiji među polovima.
Koliko god da je sposobnost za empatiju ugrađena u nervni sistem, ona se takođe i uči, pre svega od toplih i roditelja punih ljubavi koji reflektuju svoja osećanja deci. Gotovo svi roditelji pamte trenutak kada im je njihovo dete spontano ponudilo svoju omiljenu igračku kako bi im ublažilo tugu. Ipak, ironično je to što mnogi roditelji negde oko dve i po godine prestaju da vide dobrotu svoje dece. Onog trenutka kada roditelji počnu više da cene kognitivna i ponašanja usmerena na postiguće kod svoje dece, dolazi do opadanja empatičnog ponašanja.
Kasnije, roditelji mogu ponovo početi da ohrabruju empatiju, kada žele da oblikuju ponašanje deteta i neguju sopstvenu empatiju. Zamislite roditelja koji govori svom sinu tinejdžeru: „Razumem koliko ti je važna ta žurka – očajnički želiš da ideš – i znam da te naša odluka zaista guši.“
Ponekad su deca podsticana da vide stvari iz ugla roditelja ili svog brata ili sestr, na primer, kad ostavljaju vlastiti interes na stranu kako bi posetili bolesnog rođaka. Mnoga deca su „pozvana“ da ignorišu svoja osećanja kako bi bila tu za druge. Zbog toga im kasnije može biti teško da razviju uravnotežen osećaj empatije.
Deo je ljudskog iskustva da u nekom trenutku stavi osećanja druge osobe ispred svojih, ali ne stalno. U uspešnim, odraslim vezama, količina empatije je recipročna: Partneri dele moć i idu napred i nazad između pružanja i primanja. Kada jedan partner daje više sebe, ogorčenost se polako izgrađuje.
Tokom socijalizacije polova može doći do neuravnoteženosti u empatiji. Muškarci koji su ohrabrivani da se bore, mogu postati preterano dominantni ili obrnuto, povlače se pred snažim osećanjima drugih, ne znajući kako da reaguju. Većina žena je odgajana tako da misli da je empatija, sama po sebi, uvek prikladna i ona je postala njihov uobičajeni način reagovanja. Velika pažnja koju pružaju empatični ljudi, može ukazivati na činjenicu da oni zapravo zanemaruju sopstvena osećanja.
U situacijama kada je nejednaka podela moći kod partnera, može doći do disbalansa u primanju i pružanju empatije. Zamislite ekstremni slučaj, Stokholmski sindrom, u kome zatočenik počinje da pokazuje lojalnost i empatiju prema otmičaru. Nakon spašavanja, nedavno oslobođena osoba, pokazuje razumevanje za otmičareve akcije, a ponekad čak i želju da ostane u kontaktu sa njim i da mu služi. Zlostavljane žene i deca često formiraju slične veze sa svojim zlostavljačem.
Nažalost, u vezama koje obeležava nejednakost, osobe koje su na nižoj poziciji služiće potrbama osobe koja je superiornija. Ponašajući se tako, one ostaju u vezi – po ceni toga da postanu arhitekte sopstvenog gubitka prava.
U nekim situacijama, poput zbrinjavanja osoba na samrti, nepohodna je koncentracija na potrebe druge osobe. Ovakve situacije mogu iscrpeti svačiji kapacitet za empatiju. Zato je važno za sve pružaoce pomoći da pronađu sličnu vrstu podrške za sebe.
Od zamke do ravnoteže
Kako da znate da ste u riziku da zarobite sebe empatijom? Ukoliko odgovorite sa „da“ na bilo koje od sledećih pitanja, trebalo bi da upalite crvenu lampicu.
- Da li više vremena provodite razmišljaljući o osećanjima vašeg pratnera nego o svojim osećanjima?
- Da li se koncentrišete na ono što druga osoba govori za vreme rasprave, zanemarujući ono što vi želite da kažete?
- Da li se često uživite u osećanja nekoga kog volite kada se on oseća depresivno ili pati, toliko da ta osećanja postanu vaša?
- Nakon što završite raspravu, da li ste preokupirani time šta je druga osoba mislila?
- Da li provodite više vremena razmišljajući zašto vas je neko iznerverio umesto da odlučujete da li su njeni/njegovi razlozi nadjačali vaša osećanja?
Obuzdavanje empatije zahteva emocionalnu inteligenciju, a njena najbitnija veština je samosvest. Potrebno je da uvek budete spremni da istražite i sagledate svoje sopstvene potrebe. S obzirom na to da niste navikli da razmišljate o njima, moguće je da nećete u potpunosti ni biti svesni koje su to potrebe. Kadgod je vaša empatija povećana, tumačite je kao signal da obratite pažnju na sopstvena osećanja. Zaustavite se (uzimanje dubokog daha pomaže) i proverite sa sobom. Šta ja sada osećam? Šta mi je trenutno potrebno?
Onog trenutka kada saznate šta vam je potrebno, možete doneti svesnu odluku o tome koliko ćete pružiti drugoj osobi, a koliko sebi. Naravno, to doprinosi i razvijanju veza sa osobama koje takođe brinu o potrebama drugih.
Za zbrinjavanje spostvenih potreba neophodna je veština samokontrole. Jednom kada počnete da primećujete načine na koje vas osećanja druge osobe „upijaju“, pogotovu negativna osećanja, moći ćete da se malo distancirate – pa čak i izolujete ukoliko je to potrebno.
Da biste olakšali kontrolisanje pomešanih osećanja koja izaziva nalet emaptije, potrebno je da promenite svoj način komunikacije. Pretpostavimo da vaš partner dođe iznerviran sa posla. Osećate da ste previše umorni da slušate njegovu viku ili da mu pomognete da se oseća bolje. Jasno mu recite da ne možete zadovoljiti njegova očekivanja u ovom trenutku: „Znaš, zaista bih volela/o da mogu da razgovaram sa tobom o ovome, ali ne večeras. Potpuno sam iscrpljen/a. Da li možemo da razgovaramo sutra?“
Visoko empatične osobe su dobre u opažanju emocija kod drugih – ali ne i njihovom tačnom tumačenju. One mogu vrteti netačnu priču o tome zašto se neko oseća na određeni način ili se mogu zaglaviti u sopstvenim osećanjima. Tada je korisno da se zaustavite, zaboravite svoje tumačenje na trenutak i proverite ga izgovarajući „Vau, to zvuči zaista važno. Reci mi još o tome.“
Ako ta druga osoba upita zašto se ponašate drugačije, razgovarajte otvoreno o promeni. „Ponekad se osećam zarobljeno u tvojim osećanjima toliko da zaboravim na svoja. Pokušavam da se poboljšam u stvaranju ravnoteže.“ Ne brinite o povređivanju tuđih osećanja. Ako ta osoba oseća empatiju prema vama, ovakav razgovor još više će vas zbližiti.
Jedan od načina da osigurate brigu o nekome kog volite, a da pritom ne zanemarite sopstvena osećanja, je da pretvorite empatiju u saosećanje. Kada je vaš prijatelj pometen, umesto da prihvatite to osećanje za sebe, duboko udahnite, vratite se jedan korak nazad i recite: „To zvuči zaista strašno. Da li postoji nešto što mogu da uradim?“
Emocionalna inteligencija uvek zahteva da budete empatični i prema sebi. A to paradoksalno omogućava da budete još prisutniji za svoje voljene. Setite se hrama Sajunsangendo (Sanjūsangen-dō) u Kjotu, gde hiljadu slika o saosećanju čuva 28 nindža ratnika. Čak se i u drevna vremena znalo da empatija, saosećanje i dobrota zahtevaju posebnu zaštitu.
Izvor: Greater Good/Psychology Today
Prevod i adaptacija: Katarina Mladenović