Self ili sopstvo je složen psihološki koncept, snažno povezan sa mentalnim zdravljem i psihološkim poremećajima. Jedan je od najistraživanijih koncepata u psihologiji. Kada posegnemo za obogaćivanjem znanja iz neke oblasti psihologije, često to činimo da bismo bolje razumeli sebe. Čak i kada želimo da više saznamo o ljudskoj prirodi uopšte, u konačnici završavamo sa zaključivanjem o sebi i sopstvenom mestu i ulozi „pod suncem”. Ova tema ima ogroman značaj u psihološkoj nauci upravo zbog vremena koji ljudi posvećuju razmišljanju o tome ko su i kakvi su.
Čovek ne razmišlja o sebi samo sa nekog fenomenološkog aspekta, već o pojedinim aspektima sebe razmišlja kao o pozitivnim ili negativnim. Iz ovoga jasno proizilazi da self poseduje jednu veoma važnu komponentu – evaluativnu (vrednosnu). U literaturi i u praksi naići ćemo na više konstrukata koji se bave nekim aspektima samovrednovanja. Jedna od njih je samoefikasnost koja, prema Albertu Banduri, igra suštinsku ulogu u načinu na koji ljudi misle, osećaju i ponašaju se, jer predstavlja verovanje individue u sopstvenu sposobnost za uspeh u specifičnim, izazovnim situacijama. Drugi i još popularniji konstrukt je samopoštovanje (eng. self-esteem) koji predstavlja globalnu pozitivnu ili negativnu procenu sopstvene vrednosti. Tu je i samopouzdanje, veoma tražena „psihološka roba“ zbog koje ljudi često dolaze na psihoterapiju (kažu da žele „više samopouzdanja“). Knjiški, samopouzdanje je verovanje u sebe i verovatnoću uspeha u određenim oblastima života, na osnovu (ali ne uvek) prethodnog iskustva. Zapravo, naše iskustvo je da su samopoštovanje i samopouzdanje prilično isprepletani u svakodnevnom životu. Samopouzdanje može da započne kao procena i uverenje u sopstvena postignuća, ali se na kraju često završi sa procenom sopstvene vrednosti (samopoštovanjem).
Kako god da je definišemo, suviše niska ili visoka evaluacija nekog od ovih aspekata selfa gotovo uvek je povezana sa nekom vrstom psihološkog problema. U staroj, DSM-IV-R klasifikaciji mentalnih poremećaja, samopoštovanje se pojavljuje 24 puta kao kriterijum za neki poremećaj (na primer, distimiju). U nekim slučajevima predstavlja pridružene odlike poremećaja (na primer, socijalne fobije). Pored konkretne upotrebe termina samopoštovanje, u preko pedeset slučajeva se spominje termin self u kontekstima koji zapravo ukazuju na različite nivoe njegovog vrednovanja (npr. samokritičnost, prenaglašena samoprocena, samoobezvređivanje itd). Niske samoprocene povezane su sa depresivnim i anksioznim stanjima, dok su preterano visoke („grandiozne”) samoprocene povezane sa maničnim stanjima u dijagnostici bipolarnog poremećaja ili sa narcističkim poremećajem ličnosti.
Samopoštovanje je i te kako važan pojam, kako u nauci, tako i u svakodnevnom životu. Međutim, ono što je problematično u vezi sa njim je to što se zasniva na globalnom vrednovanju sebe. Zašto je globalno vrednovanje sebe nekonstruktivno? Na ovo pitanje smo već odgovorili. Ovde ćemo sagledati širu sliku, odnosno videćemo u čemu sve grešimo kada se globalno samoprocenjujemo. Savremena istraživanja u domenu samopoštovanja, a i kritike praktičara iz izvesnih psihoterapijskih domena (npr. REBT-a) ukazuju na to da samopoštovanje nije jednostavan konstrukt čije je shvatanje svodivo na dihotomiju „visoko-nisko“. Takođe, ne možemo govoriti o samopoštovanju kao o kategoriji (imam-nemam), već se radi o dimenzionalnoj pojavi (u kojoj meri je ono izraženo). Dalje, visok skor na meri samopoštovanja ne mora nužno predstavljati poželjnu osobinu sa aspekta mentalnog zdravlja i ličnosti, kao što se obično misli. U poslednjoj deceniji, rezultati mnogih istraživanja govore u prilog tome da između ova dva ekstrema (visoko-nisko) postoji mnoštvo međupojava koje određuju da li će visoko samopoštovanje biti u korist ili na štetu individue. Koje su to „međupojave“?
Osetljivost samopoštovanja
Na osnovu načina na koji osoba dolazi do pozitivne samopercepcije razlikuje se osetljivo od sigurnog samopoštovanja. Osobe sa osetljivim samopoštovanjem zavise od uspešnosti sopstvenog ponašanja i u velikoj meri koriste različite protektivne strategije za održanje samopoštovanja. Sa druge strane, osobe sa sigurnim samopoštovanjem reaguju emocionalno na uspehe i neuspehe, ali ne dovode svoju celokupnu ljudsku vrednost u pitanje u susretu sa neuspehom, niti se globalno više vrednuju u odnosu na druge nakon uspeha (Kernis, 2005). Nije, dakle, važno imati samo visoko samopoštovanje, već je bitno i koliko je ono sigurno i otporno na različite uticaje.
Zavisnost samopoštovanja od spoljašnjih ishoda
Ako se uzme u obzir zavisnost nivoa samopoštovanja od određenih spoljašnjih ishoda, uspeha i neuspeha, istraživači takođe razlikuju i kontingentno od nekontingentnog samopoštovanja. Kontingentno samopoštovanje reflektuje uverenja pojedinca o tome šta mora učiniti da bi bio prihvaćen od strane drugih i da bi se osećao vredno kao osoba. Ove osobe sebe vrednuju u odnosu na to da li su dostigle zamišljene standarde i očekivanja, preokupirane su postignućem i time kako ih drugi ljudi vide i procenjuju. Da bi održali visoko mišljenje o sebi moraju stalno postizati za njih važne uspehe i bivati prihvaćeni od strane drugih ljudi. S druge strane, nekontingentno samopoštovanje se odnosi na pozitivna osećanja i mišljenje o sebi koje ne zahteva stalnu validaciju i kontinuirana postignuća. Ono se razvija kada su akcije pojedinca pokrenute njegovim iskrenim unutrašnjim potrebama i željama, a ne spolja nametnutim standardima. Takođe, odnosi sa drugim osobama se baziraju na autentičnim unutrašnjim potrebama, kao i međusobnom prihvatanju, razumevanju i intimnosti.
Vremenska stabilnost samopoštovanja
U razmatranjima konstrukta samopoštovanja, ne može se zanemariti pitanje da li se radi o trajnoj karakteristici ličnosti ili o trenutnom stanju. Mnoga istraživanja su ovaj konstrukt dugo tretirala kao trajnu karakteristiku, a ni danas to nije redak slučaj. Ipak, fluktuacije u samopoštovanju su poznate kao elementi kliničke slike nekih psihičkih poremećaja ili su u sklopu nekliničkih karakteristika povezanih sa određenim strukturama ličnosti (na primer, neuroticizmom). Suštinska karaktersitika ljudi sa nestabilnim samopoštovanjem je da oni neutralne događaje percipiraju kao self-relevantne i stoga snažno reaguju na njih, odnosno oni su snažno ego-involvirani u svakodnevne aktivnosti (Deci & Ryan, 1995). Drugim rečima, ove osobe smatraju da je sve što se događa u vezi sa njima i oko njih.
Svesno i nesvesno samopoštovanje
Ljudsko ponašanje nije određeno samo svesnim mišljenjem, već i emocionalnim procesima koji nisu uvek ili nisu uopšte dostupni svesti. Ova ideja nije baš tako savremena. Još je Frojd u prvoj polovini 20. veka govorio o nesvesnim mislima i osećanjima usmerenim prema sopstvenoj ličnosti. Epstein (2003) smatra da ljudsko mišljenje i ponašanje karakterišu dve vrste obrade informacija: jedna je svesna i racionalna, a druga je automatska, afektivna i nesvesna. Prva je kognitivna, a druga je zapravo iskustvena koja predstavlja sintezu i generalizaciju utisaka koje smo o sebi i svetu stekli kroz emocionalno značajne događaje. Stoga, možemo razlikovati implicitno samopoštovanje koje predstavlja automatsku i nesvesnu samoevaluaciju koja podstiče spontane reakcije na self-relevantne stimuluse (Bosson et al, 2000). Ono nije podložno direktnoj introspekciji. Sa druge strane je eksplicitno samopoštovanje, koje je svesno i dostupno klasičnom psihološkom merenju. Implicitno i eksplicitno samopoštovanje ne moraju korelirati međusobno, a mogu biti i u negativnoj korelaciji. Ljudi mogu imati visoko eksplicitno, a nisko implicitno samopoštovanje, i obrnuto, što vodi različitim ishodima u domenu mentalnog zdravlja. Kombinacija visokog eksplicitnog i niskog implicitnog samopoštovanja povezana je sa visoko izraženim narcizmom. Iako se ređe javlja nego prethodna kombinacija, nisko implicitno, a visoko eksplicitno samopoštovanje predstavlja indikator trenutnog psihološkog stanja stresa (Zeigler-Hill, 2006).
U Racionalno emotivno bihejvioralnoj terapiji (REBT) vrednovanje sopstvene vrednosti ili pak ličnosti, visoko ili nisko (iako je to prirodno svojstveno ljudima i neizbežno), davanjem sebi jedne opšte ocene na osnovu postignutog ili ostvarenog, smatra se greškom u mišljenju koja vodi u prethodno navedene psihološke probleme.
Pored onih koji se smatraju strogo patološkim, postoje i druge psihološke smetnje povezane sa samoprocenom (osetljivost na kritiku, agresivnost, maladaptivni perfekcionizam, i tako dalje). Stoga je koncept samopoštovanja koji je veoma popularan, kako u istraživačkoj, tako i u svakodnevnoj psihološkoj praksi, prema REBT-u, zapravo štetan za mentalno zdravlje.
Umesto toga, REBT nudi praktično rešenje za rešavanje problema samovrednovanja – koncept bezuslovnog prihvatanja sebe. To znači potpuno i bezuslovno prihvatiti sebe, bez obzira da li se ponašamo korektno, inteligentno ili kompetentno, i bez obzira da li nas drugi poštuju, prihvataju ili vole. Kako je ovo zapravo „intelektualna mutacija” koju je gotovo nemoguće do kraja usvojiti i praktikovati, jer nije svojstvena uobičajenom ljudskom načinu razmišljanja, treba je posmatrati kao kontinuum, odnosno kao intelektualno-emotivnu naviku koja je u većoj ili manjoj meri izražena. Ukoliko je u većoj meri izražena, onda je povezana sa pozitivnim ishodima u mentalnom zdravlju, što su dosadašnja inostrana i domaća istraživanja i potvrdila.
Sa namerom da se dođe do optimalnog pojma samopoštovanja koji obuhvata sve forme koje utiču na to da li ćemo ga smatrati konstruktivnim ili ne, Kernis (2005) smatra da je neophodno razmatrati relacije između svih ovde nabrojanih formi samopoštovanja kod jedne osobe. Iako to komplikuje stvari jasno je da se u praksi nečije samopoštovanje ne može svoditi na dihotomiju visoko-nisko, već je neophodno da se mnogo toga uzme u obzir kako bi se preciziralo gde tačno postoji problem. A kada sve ovo uzmemo u obzir, jasno je koliko je besmisleno da ponavljamo „pozitivne afirmacije“ da bismo imali „bolju“ sliku o sebi.
Način na koji vrednujemo sebe je delikatan proces, i stručnjacima koji se bave pomaganjem drugim ljudima u ovom domenu potrebna su opsežna predznanja o tome.
Reference:
Bosson, J. K., Swann, W. B., Jr., & Pennebaker, J. W. (2000). Stalking the perfect measure of implicit self-esteem: the blind men and the elephant revisited? Journal of personality and social psychology, 79, 631–643.
Deci, E. L., & Ryan, R. M. (1995). Human autonomy: The basis for true self-esteem. In M.Kernis (Ed.), Efficacy, agency, and self-esteem (pp. 31-49). New York: Plenum Publishing Co.
Epstein, S. (2003). Cognitive-experiential self-theory of personality. In Millon, T., and Lerner, M. J. (Eds),
Comprehensive Handbook of Psychology, Vol. 5: Personality and Social Psychology (Pg. 159-184). Hoboken, NJ: Wiley & Sons.
Kernis, M. H. (2005). Measuring Self-Esteem in Context: The Importance of Stability of Self-Esteem in Psychological Functioning. Journal of Personality, 73, 1569–1605.
Popov, S. (2014). Validation of unconditional self-acceptance construct and its relation to implicit and explicit self-esteem (Unpublished doctoral dissertation). University of Novi Sad, Serbia.
Zeigler-Hill, V. (2006). Discrepancies Between Implicit and Explicit Self-Esteem: Implications for Narcissism and Self-Esteem Instability. Journal of Personality, 74, 119–144.
Autor: Dr Stanislava Popov, psiholog i psihoterapeut