Ljudi koji odlaze

Kategorija: Psihopriča

Kada imamo manje od dvadesetak godina, skoro da i nismo svesni koliko vreme brzo prolazi. Koliko se stvari menjaju, kako ono što smo do juče podrazumevali i uzimali zdravo za gotovo, danas više ne postoji. Neke od nas ta spoznaja udari po glavi ranije, neke kasnije. Ali udari. Onako, da zaboli, baš.

Prvo primetiš kako ti nedelja brzo prođe. Pa školska godina. Raspust, još jedna. I one prolaze, ali imaš utisak da će večno da traju. Ta bezbrižnost. Vreme je ispred tebe. Nakon tog najbezbrižnijeg mladalačkog perioda, život dobija nekakve ustaljenosti, od kojih je zapravo i satkan. Od gomile pojedinačnih ustaljenosti kojih obično postanemo svesni tek kada se prekinu. Dalje školovanje, rad, prijatelji su tu, onaj osećaj da ceo svet čeka na nas, prve velike i ozbiljne ljubavi, šanse, prilike, prve gorke pilule realnosti... Život, u stvari, nekako tek počinje.

Tada veliki broj nas po prvi put počinje stvari da podrazumeva. Imamo dovoljno životnog iskustva da znamo da će se i sutra sunce roditi na istoku, pa i ako ga ne vidimo, ono je tu, izaći će i zaći će na zapadu bez obzira šta mi radili. Ujedno, imamo i premalo životne ogorčenosti da bi nas takva svest o sopstvenoj prolaznosti ili beznačajnosti spram nezaustavljive mašinerije vremena značajnije potresala.

featuredljkoA onda se desi. Mora da se desi. Nazove te i kaže da se seli u drugi grad. Pričala je o tome, jeste, planirala je, ali zar nismo svi, u jednom trenutku? A ona sad stvarno odlazi. Odlaze i mnogi drugi, u druge gradove, države, u druge živote, za drugim prilikama, za novim šansama, za izazovima, trbuhom za kruhom, odlaze da probaju, da istražuju, odlaze jer žele, odlaze jer moraju, odlaze jer imaju priliku, odlaze jer osećaju da to tako treba. Odlaze negde gde im je bolje. I srećniji su. Ali, otišli su.

Probudiš se jednog jutra i shvatiš da se sve promenilo. Baš sve. Da se više ne možete naći na vašem ćošku baš kad vam se prohte. Da ih više nećeš dobiti na onaj broj telefona. Da će "bićemo u kontaktu" najverovatnije da se svede na periodično ćaskanje preko Skype-a, gde ćeš u što manje minuta pokušati da uguraš što više reči, da zvučiš srećno i ushićeno, i čak i kad spomeneš neke male poraze, da zvučiš veselo, da ne opterećuješ. I pričate. Razmenjujete. A znate da više nikad neće biti isto. No, zadovoljiš se time što imaš. Koliko ti je teško, prećutiš. Bolje je tako. Lakše je. I njima je sigurno teško. Oni su, ipak, otišli. Ako vam je teško, lakše je možda da se ta tema ne započinje. Sada. Ako baš ne mora. I nekad je vaše dogovaranje gde i kako da se vidite trajalo 15 sekundi. Danas je to zahtevan logistički podvig. I ne dešava se često.

Tu su i oni koji su zauvek otišli, nepovratno. Nikada ih više nećemo videti, nikada se sa njima nećemo smejati i grliti. Ali, njihov odlazak je nepromenljiv i konačan. Zauvek. I to je teško. I bolno. Ali prihvatanje i vreme čine svoje. Prvo je jako teško. Onda postane malo manje teško. Onda prihvatiš, navikneš. I dalje je teško, ali nosiš, Zemlja se i dalje okreće. I smeješ se opet, iako nosiš svoj gubitak sa sobom. Tako to ide. Naučiš, prilagodiš se, preživiš.

Ali, niko te ne sprema za one koji su otišli, a još uvek su tu. Na one koji ne žive u tvom gradu. Ili u tvojoj državi. Na one koji te gledaju, a više te ne prepoznaju. Niko te ne grli i ne izjavljuje ti reči pune saosećanja, pravog ili lažnog, kao da je bitno. Niko te ne pita kako si, jer se nekako podrazumeva da si dobro. Živi su, zar ne? Neki od njih su i srećni. Da si, možda, čak i malo sebični skot što želiš i dalje da je neko tu, a otišao je gde mu je bolje. Pa ćutiš, šta ćeš?

2A onda dolazi kraljica. Kao kad igraš Super Marija, pa onaj đavo na kraju svakog nivoa što te gađa vatrenim kuglama, moraš baš da se pomučiš da ga pređeš. Šlag na tortu, mada je osećaj više nalik na šut u glavu kad si već na zemlji. Um počinje sa svojim Pitanjima. Um je i sklon tome da ti postavlja Pitanja od kojih će da te boli glava. Pitanja: "A šta sam sve propustila?", "Zašto je/ga nisam češće zvala, viđala, govorila mu/joj koliko mi je važan/na, koliko sam srećna što je tu?", "Što sam toliko vremena gubila na nevažne stvari?" i još gomilu sličnih Pitanja. Ipak, najgore je: "Šta bih dala da mogu da se vratim samo u jedan dan kad je bio/la tu?" A odgovor na svako vodi ka istom - ka spoznaji da je kasno. Nema više. Proš'o voz. Pitanja su tu, kajanje je tu, kao da tuga što taj neko nije tu nije dovoljna. Prljava tuga, začinjena Pitanjima. Šutom u glavu. Bez šlaga.

Život ide dalje. Rečenica koja može da se tumači na mnogo načina, zavisi od toga koje Pitanje sada tranžira tvoj mozak. Ili ne. Kad si srećan, onda to što život ide dalje, nije baš nešto o čemu želiš da misliš. Pa prosto - ne misliš. Kad si tužan, spoznaja da stvarno ide dalje, da se ono sunce rađa i zalazi, bio ti tužan, srećan ili Super Mario, donosi utehu. Proći će, navići ćeš. Preživećeš. Sva je prilika.

1

Zato, grlite svoje ljude. Govorite im da ih volite i da su vam važni. Da ste srećni što su tu. Budite sa njima, ali stvarno, budite prisutni. U trenutku, u njihovim životima. Jer, život ide dalje, sećate se? To može da znači da već sutra možda ne budu tu. To je jedno malo, prljavo, prevrtljivo "možda", zar ne? Možda odu. Možda i ne. Zauvek ili ne. A onda će ostati malo toga što možete da uradite.

Postoje dve vrste parova: oni sa harmoničnim odnosima i oni koje zaista poznajemo

Kategorija: Psihovesti

Živeti „happily after“ ne podrazumeva da će se iza vaših vrata dešavati isto ono što i ispod korice romantične bajke, jer je brak rudarski posao, kažu: puno kopanja. I taj ideal iz blokova reklama za margarin, začin ili neku tehniku podrazumeva da ste vaš partner i vi apsolutno srećni i nasmejani. Jer, zajedno sve radite: u kuhinji, u sobi, u spavaćoj sobi, u gradu... Apsolutno ste jedno. Samo, je li to uopšte moguće, i zašto podela posla, kao što je pokazala jedna ozbiljna naučna studija, dovodi do gubitka strasti?

O Danu zaljubljenih izgleda više razmišljaju oni sami nego oni u vezi. Možda su jedino pažljiviji parovi na početku, ali kad ste sami, po svim Marfijevim zakonima, veća je verovatnoća da će vam češće u toku dana nabiti na nos da je pomenut Valentine’s Day nego da imate tri veze paralelno. Učiniće vam se da ga svi slave i da su svi zaljubljeni, naravno, osim vas. I to vam je kao Nova godina, nije bitno da li ste spremni za nju, svi će je proslavljati, pa čik je ne slavite.

Doduše, za muškarce je on neka vrsta dana iznude jer većina njih ima obavezu da nepogrešivo pokaže svojoj partnerki da je zaista vole. To je trenutak kad muškarac shvati šta zaista dobije kad ga pogodi Kupidonova strela, a pri tom ne mislimo na ljubav. To je dan kad će se neki polomiti da vam pokažu koliko vas vole, a oni drugi da vam pokažu koliko preziru „taj veštački praznik“. Nepogrešivo, svaki od ovih iz druge grupe će vam mužjački objasniti da on ne pada na te fore i da je njemu bitnije da vam pokaže ljubav tokom cele godine.

happily-ever-after-logoŠteta je što ne postoji jedinstveni test kojim bismo proverili procenat sprovodljivosti u delo ove tvrdnje, ali momci su zaista u pravu - važnije je ono što sledi posle, naročito posle izgovaranja svih obećanja, zaveta, zvaničnih zakletvi i ostalog. To posle može da se svede samo na brak, koji teško da je afrodizijak, ali podrazumeva da ćete svoje seksualne aktivnosti zadržati u okvirima monogamne zajednice. I možda se ne palite na činjenicu da je to zbogom slobodi, ali osim nje, zbog ljubavi prema toj drugoj osobi odreći ćete se još mnogo čega. živeti „happily after“ ne podrazumeva da će se iza vaših vrata dešavati isto ono što i ispod korice romantične bajke, jer je brak rudarski posao, kažu: puno kopanja.

I taj ideal iz blokova reklama za margarin, začin ili neku tehniku podrazumeva da ste vaš partner i vi apsolutno srećni i nasmejani. Jer, zajedno sve radite: u kuhinji, u sobi, u spavaćoj sobi, u gradu... Apsolutno ste jedno. Trebalo bi da je sreća srazmerna bliskosti koju postignemo s partnerom, što znači vremenu koje utrošimo na „mi“ odnos, ali neka istraživanja kažu da oko četrdesetak odsto žena u tridesetim godinama vara svoje partnere, izjednačivši se s muškarcima. I nije to jedina stvar u kojoj smo se izjednačili s njima, jer težnja ka savršenom braku u ovom dobu podrazumeva egalitarnost u svemu. Ipak, naučnici kažu da upravo kvalitet koji dovode do većeg zadovoljstva na emotivnom planu, u takozvanim egalitarnim brakovima možda imaju neočekivano negativan uticaj na seksualni život ovih parova.

Studija nazvana „Egalitarizam, domaćinstvo i seksualna frekvencija u braku“, koja se pojavila u Američkom sociološkom pregledu prošle godine, iznenadila je mnoge, najviše zbog toga jer je pobila logičnu pretpostavku da će se seks u ovim brakovima. Umesto toga, ona je utvrdila da kad muškarci rade određene ženske poslove oko kuće, parovi imaju manje seksa.

Naravno, neki mogu da dočekaju ovu studiju sa skepsom. Korelacija ne znači i obaveznu uzročnost, posebno kad je seks u pitanju, gde nema baš mnogo logičnog i razumnog i objašnjivog, ako isključimo hemiju kao razlog. Tu uvek postoji mogućnost pristrasnosti i selektivnog uzrokovanja ispitanika, a da ne pominjemo i raspoloženje subjekta u vreme istraživanja (da li je stajao pored ogromne kese đubreta dok su ga ispitivali o poslovima i uticaju na seks). „Što je manja razlika među polovima, manja je i seksualna želja“, navode ovi istraživači. Ali, Lin Prins Kuk, profesor socijalne politike na Univerzitetu u Batu, kaže da oni koji zajedno brinu o porodici i dele kućne obaveze imaju veće šanse da će sačuvati brak.

Woman s Hand Squeezing Bed SheetSad, kako održati harmoniju, da imate muža sitog i sve čisto suđe na broju, i izgužvanu bračnu postelju? Ister Perel, bračni savetnik i autorka knjige „Parenje u zarobljeništvu“, kaže da možete da uvedete pravila u spavaćoj sobi. Jer, vrednosti koje su nam bitne u društvenim kontaktima, ne moraju nužno i da nam pokreću požudu. Pomaže razgovor o tome šta želite, da kao i u životu i u krevetu kažete partneru ono što vas pokreće i ono što želite, otvoreno i bez uvijanja. Ne razmišljajte o tome da li on sutra treba da kupi toilet-papir ili vi, ko će ostati na poslu duže, a ko će sa cegerom na pijacu.

Psiholog Milica Jakšić ističe da su ljudi generalno zaneseni i očarani jednim danom u godini zato što nas uverava da je ljubav moguća bez trunke patnje. „Živimo u zabludama da tamo negde postoji baš jedan čovek koji nas upotpunjuje, s kojim će ljubav biti laka kao prolećno jutro okupano zracima sunca. želimo i insistiramo da na vratima naših kuća umesto pločice s prezimenima stoji ‘živeli su srećno do kraja života’. Ali od svih segmenata života, partnerstvo je ponajmanje bajka. Osnovni sastojak partnerske ljubavi smo ‘mi’, a zaljubljenosti ‘ja’. Upravo zato je korisno da pustimo da zanos odnese zablude i zaljubljenost sa sobom kako bismo mogli početi da živimo ljubav. Jer, kad uđemo u partnerski odnos, mi sa sobom nosimo čitav teret očekivanja. A između naših i uverenja naših partnera uvek postoji izvestan stepen nepodudarnosti. Bitno je da se borimo za naš odnos. To ćemo uraditi tako što ćemo se ponašati kao dobri prijatelji naših partnerstava. Bićemo spremni da budemo ranjivi i da patimo upravo zato što je za nas taj odnos izvor zadovoljstava i radosti.“

maxresdefault

Milica Jakšić citira svetski priznatog psihoterapeuta Rus Haris, koji u šali kaže da postoje dve vrste parova - parovi koji imaju predivne i harmonične odnose i oni parovi koje zaista poznajemo.

„Kao i drugi odnosi koje imamo u životu, i brak i veze u kojima smo, prolaziće kroz krize. Osećanje ljubavi će se menjati ne samo u kvalitetu i trajanju, već i u intenzitetu - nekad će biti snažnije, a nekad ga uopšte neće biti. Slično je s privlačnošću, ona će se tokom vremena menjati - povećavaće se i smanjivati. Ako su u partnerstvu prisutni bliskost, poverenje i poštovanje, moći ćemo o ovome da razgovaramo. Ravnopravnost predstavlja jednako pravo oba partnera da jasno izraze šta žele za sebe i šta žele da pruže partneru. Ona takođe uključuje i slobodu da jasno saopštimo i na šta nismo spremni u partnerskom odnosu. Dakle, bilo bi korisno da ravnopravnost služi da nas približi partneru, a ne da nas udalji i zarobi u rovove narcizma“, kaže naša sagovornica i dodaje da ako seks posmatramo iz ovog ugla bliskosti, onda on prestaje da bude razonoda tokom koje se rasterećujemo, zadovoljavamo svoje lične potrebe i potvrđujemo svoju sliku sebe. „Prestaje da bude samotnjačka aktivnost i postaje trenutak hrabrosti i čiste bliskosti - spremnosti na zajedništvo u našoj potpunoj ogoljenosti i ranjivosti.“

Ljubav je, ističe Milica, moguće posmatrati iz različitih perspektiva: prvo, kao emociju koja se javlja unutar naše kože - kao naš privatan događaj. U ovom slučaju, ljubav, kao i svako drugo osećanje, ima rok trajanja.

Up couple 3„Isto kao što nećemo na isti način voleti prijatelje u prvoj i petoj godini prijateljstva, nećemo ni partnere. Ljubav možemo posmatrati i na drugačiji način - možemo je posmatrati kao odnos ljubavi. Osim što možemo ljubav osećati, možemo je i živeti. ‘Ponašanje ljubavi’ je za partnerski odnos važnije od osećanja ljubavi. Ono kako se ponašamo dugoročno utiče na kvalitet naših odnosa. Dugoročnim ‘ponašanjem ljubavi’ mi živimo posebnu vrstu slobode. Ne živimo na autopilotu i po direktivama naših prolaznih žudnji, osećanja, ideja i zamisli. Živimo život onako kako mi biramo s ljudima koje za sebe biramo.“

U našim vezama, brakovima i seksualnim životima nećemo dobiti sve što želimo, i bolje je to prihvatiti nego se stalno pitati jeste li kompatibilni sa svojim suprugom. Jedan oženjeni prijatelj lepo je to apsolvirao: „Mogu da šetam ulicom i da me privuče deset različitih ljudi da poželim seks sa svakim od njih. Ali, to ne znači da će me to usrećiti. Ne znači da želim svaki dan da ih viđam. To želim sa svojim najboljim drugom, a najbolje je kad je to bračni partner.“

Piše: Zorica Kupidon Marković, Izvor: Nedeljnik

Ogledalce, ogledalce, ko je najlepši na svetu – iliti kako se prepoznajemo u ogledalu?

Kategorija: Psihonauka

Svakog dana, pre nego što izađemo iz kuće, bacimo pogled u ogledalo da vidimo da li je „sve na mestu“.  Iako se ponekad, kada imamo loš dan, zapitamo „Da li sam ovo stvarno ja?“, mi nepogrešivo znamo da taj odraz koji maše iz ogledala pripada baš nama. Ali, da li ste se nekada zapitali šta je to što nam ovu sposobnost omogućuje?

Pročitaj ceo tekst

Čujte i počujte: Kako biti dobra tračara

Kategorija: Psihosaveti

Situacija je bila loša za nastavnike u Kosten osnovnoj školi. Dobili su novu, netolerantnu direktorku koja ih je malteretirala i bila bezosećajna. Nastavnici su uložili žalbu okružnoj školskoj kancelariji i čekali da direktorka bude suspendovanaa. Međutim, ona je uspela da se opravda. Sa malo izbora, nastavnici su se okrenuli jedni drugima i dobar deo vremena proveli ogovarajući direktorku. "Nastavnici nisu imali zvaničnu moć" kaže Timoti Halet, sociolog na Univerzitetu u Indijani, koji se dve godine bavio njihovim proučavanjem. "Sadržaj njihovih tračeva bio je negativan, ali serviran tako da ih ojača. To je bilo oružje nedelje." Održalo je njihovu volju i pomoglo im da se izbore sa teškom situacijom.

Ogovaranje je na lošem glasu i to nije u potpunosti neopravdano – takve necenzurisane priče mogu imati ozbiljne posledice po metu. "U najgorem slučaju, trač može uništiti nečiji život," kaže Džudit Sils, psiholog na Univerzitetu u Filadelfiji i konsultant u oblasti poslovnih problema.

Međutim, ogovaranje ima i pozitivne efekte – služi zbližavanju kolega i kao izvor informacija za zaposlene koji ih inače ne dobijaju. Evo vodiča kako da iskoristite sve dobre strane ogovaranja i da štetu po sebe i druge svedete na minimum.

Mislite pozitivno.

2Možete osećati preveliko uzbuđenje da kažete kolegama kako se vaš suparnik osramotio i "sagoreo" na sastanku sa najvažnijim klijentom. Međutim, trač predstavlja širenje bilo koje vrste necenzurisane, nezvanične informacije – ne mora biti negativan. "Vežbanjem, ogovaranje bez obzira na sadržaj, pozitivan ili negativan, može zbližiti ljude," kaže Halet.

Dakle, ako želite da dobijete tople i prijatne društvene reakcije na ogovaranje, bez rizika od osuđivanja, pokušajte da širite deo koji nije pakostan: "Čula sam da je Bob bio budan cele noći radeći na svojoj prezentaciji," ili "Čujem da je Sandra dovela velikog novog klijenta. Nisam iznenađen; ona je baš oštra." Naravno, možda u početku neće biti toliko zaodovljavajuće kao otkrivanje prljavština, ali će stvoriti solidarnost između vas i vaših kolega, pogotovu kada vaše reči hvale stignu do Sandre ili Boba.

Zaštitite sebe.

3"Osnovno pravilo danas je: Ne govorite ništa što ne biste voleli da završi na Twitter-u ili Facebook-u," kaže Ben Datner, organizacioni psiholog iz Njujorka. Ako morate da budete negativni, vodite računa o tome šta govorite i kako to izgovarate.

Kancelarijsko ogovaranje, kaže Halet, teži da bude raznovrsnije i indirektnije od igrališta. Ljudi koje ogovarate mogu vam biti nadležni, što znači da širenjem tajni možete ugroziti svoj posao.

Halet nalazi da su neki od nastavnika u njegovom opitu izazvali kritike svoje trenutne direktorke govoreći pozitivno o njenoj prethodnici. "Kada sam počinjala da radim ovde, 1989. godine," kaže jedna od nastavnica, "bilo je toliko mirno, da si mogao da predaješ; niko te nije gledao preko ramena." Takva strategija može upaliti u bilio kojoj kancelariji. Vaša poruka biće shvaćena kao i vaš osećaj za diskreciju.

Štitite svoje prijatelje.

4Znajući kako funkcioniše kancelarijsko ogovaranje – sarkazam i indirektni, maskirani komentari najbolji su način da se odbranite. Kada neko kaže opasku o prijatelju ili kolegi kog poštujete, borite se s tim primoravajući tu osobu da bude direktna – na primer, pitajte: "Šta si time hteo da kažes?" Vrlo često "uništitelj karijera" se postidi zato što ne želi u potpunosti da prizna da je otkriven, kaže Halet.

Takođe možete odgovoriti i pozitivnom opaskom. Ako kolega oplete po izveštaju vašeg prijatelja, branite ga sa: "Stvarno? Mislila sam da je sjajan." Koji god pristup da odaberete - delujte brzo. "Ako postoji negativna opaska i vi ne verujete u nju, potrebno je da je brzo otkrijete," kaže Halet. "Jednom kada je negativna opaska izrečena, veoma je teško da preokrenete situaciju."

Obratite pažnju.

5Čak i ako vam i sama pomisao na tračarenje izaziva mučninu, veoma je važno da oslušnete sve o čemu drugi ljudi govore. Znanje o tome šta se govori o kolegama može da otkrije dinamiku igre u kancelariji i da vam nagoveštaj o tome ko ima nezvaničnu moć. (Odani asistent koji je godinama sa šefom može biti veoma uticajan.)

Ćaskajte sa ljudima iz različitih departmana, to pridruživanje različitim stranama može biti ključ za ulazak u važna dešavanja iza kulisa. "U sredinama gde je komunikacija veoma, veoma loša, uglavnom u većini korporacija, trač zamenjuje stvarne informacije," kaže Sils. "Može vas ohrabriti." Šaputanja o predstojećem spajanju mogu biti pogrešna, ali i ako nisu, na kraju krajeva, imali ste šansu da uredite svoj rezime.

Komunicirajte proaktivno.

6Ako ste na moćnoj ili autoritativnoj poziciji u kancelariji, verovatno ste stalna meta ogovaranja. Ne trudite se da stvorite "radno mesta otvoreno za trač", jer takva stvar se nikad neće desiti. Ono što treba da radite je da sa zaposlenima govorite što direktnije o nadolazećim planovima i promenama. "Trač voli vakum," kaže Datner. U vreme borbe ili tranzicije, kada ogovaranje postaje zarazno, menadžeri imaju tendenciju da usvoje "bunker mentalitet". To je veoma pogrešno. Umesto toga, menadžeri bi trebalo da budu ekstremno proaktivni u komunikaciji, čak i ako to znači da nedeljno šalju e-mail-ove koji počinju sa: Dovde smo stigli, evo šta sam čuo, evo šta pokušavam da shvatim. "Takvo ponašanje," kaže Sils, "lek je protiv ogovaranja" – Emili Ants.

★                 ★                  ★

Finansijski novinar Endru Ros Sorkin daje sočan trač.

Sorkin, autor "Preveliki da bi pao" - istorije bankarskog spasavanja, kaže da je ogovaranje ključ carstva na Vol Stritu. "Investicioni bankari i trgovci stalno traže nove, kritične informacije i često ih dobijaju ogovaranjem. Ne mogu da izbrojim koliko se mega-udruživanja desilo zbog tračeva." Na primer: Medijski tajkun Rupert Murdok napisao je komad za Dova Džonsa – vlasnika Vol Strit Žurnala – nakon što je čuo da su bankari i radnici Dov Džonsa otkrili kako je porodica koja kontroliše kompaniju voljna da je proda. Ispostavilo se da jeste.

Autor: Emili Antes
Izvor: Psychology Today
Prevod i adaptacija: Katarina Mladenović

„Čiji si ti, mali?“ ~ ili: teorija socijalnog identiteta

Kategorija: Psihonauka

Ponašanje ljudi u grupama je fascinirajuće i često uznemirujuće. Čim se ljudi zbiju u grupu, počinju da rade čudne stvari: kopiraju druge članove svoje grupe, favorizuju članove sopstvene grupe nad ostalima, traže vođu kome će se diviti i svađaju se sa drugim grupama. Bacite pogled na Šerifov eksperiment u Robers Kejvu za dokaz koliko je lako izazvati rat između grupa.

Razmislite o grupama kojima vi pripadate i shvatićete da se one u potpunosti razlikuju. Neke su kao vojnici u istoj jedinici, dok su neke kao prijatelji koji se poznaju od detinjstva. Dugogodišnje, čvrsto vezane i zaštitiničke. Možda i nije iznenađujuće što ljudi u ovakvim grupama radikalno menjaju svoje ponašanje, izdvajajući članove svoje grupe nad ostalima po mnogo čemu.

Međutim, druge grupe su mnogo labavije. Na primer, pristalice velikog sportskog kluba ili kolege sa posla koji su zajedno samo zbog projekta koji traje nekoliko meseci ili čak grupa ljudi u umetničkoj galeriji koji se dive istoj slici.

1Čini se nemogućim da za ljude koji stoje zajedno samo 30 sekundi dok posmatraju sliku možemo reći da su oformili grupu na bilo koji merljiv način. Zaista, previše je prolazno, kratkotrajno? Upravo ovo je vrsta pitanja na koju socijalni psiholog Henri Tajfel sa svojim saradnicima želi da odgovori (Tajfel i sar, 1971.)

Oni su verovali da je moguće forimrati grupu, zajedno sa svim njenim predrasudamam dok si rekao "keks". Ustvari, verovali su da se grupa može oformiti čak i ako ne postoji kontakt licem u lice među članovima, niko od članova se nije međusobno poznavao, a njihovo „grupno“ ponašanje nije imalo nikakve praktične posledice. Drugim rečima, nisu imali apsolutno ništa da dobiju (ili izgube) od ove jedva postojeće grupe.

Formiranje "minimalne grupe"

Tajfel i saradnici setili su se odličnog rešenja za testiranje svoje ideje. Ispitanici, četrnaestogodišnjaci i petnaestogodišnjaci, odvedeni su u laboratoriju gde su im pokazivani slajdovi sa slikama Klea i Kandinskog. Rečeno im je da će njihov odabir slika odrediti kojoj od dve grupe će se pridružiti.

2Naravno, ovo je bila laž izmišljena kako bi se pokrenula ideja o "nama" i "njima" u njihovim mozgovima. Eksperimentatori su želeli dve grupe dečaka koji nemaju nikakvu ideju ko je još u njihovoj grupi ili šta grupisanje predstavlja, odnosno šta mogu da izgube ili dobiju.

Nakon ovog postavljanja, dečaci su odvedeni u kabinu jedan po jedan. Svaki je upitan da podeli virtuelni novac ostalim članovima obeju grupa. Jedina informacija koju su imali o tome kome daju novac bila je broj koda za svakog dečaka i grupa čiji je taj dečak član.

Bilo je niz pravila za podelu novca koju su dizajnirana da pokažu koga su dečaci favorizovali: članove sopstvene ili druge grupe. Pravila su se neznatno menjala u različitim testovima, kako bi bilo moguće proveriti niz teorija. Da li su dečaci delili novac:

• Fer? • Da dobiju maksimalnu zajedničku zaradu? • Za maksimalni profit svoje grupe? • Za maksimalnu razliku između grupa? • Koristeći favorizovanje? Koje podrazumeva kombinaciju maksimalne grupne zarade i maksimalne razlike između grupa?

Zapanjujuća otkrića

Iz načina na koju su podelili virtuelni novac, dečaci su u potpunosti pokazali klasične primere ponašanja pripadnika grupa: favorizovali su svoju grupu nad drugom. Ovaj obrazac razvijao se dosledno i nakon mnogo, mnogo testova i bio je i kasnije primenjivan u drugim eksperimentima u kojima su, kako se veruje, grupe bile još minimalnije.

Kada sam prvi put naišao na ovaj eksperiment, bio sam zaprepašćen. Zapamtite, dečaci nisu imali pojma ko je u njihovoj grupi, „sa njima“, niti ko je u drugoj grupi. Ali najveća zagonetka ovog eksperimetna je što dečaci nisu imali nikakvu dobit od favorizovanja spostvene grupe – nije postojalo ništa što bi uticalo na njihovu odluku.

U stvarnom svetu, postoje dobri razlozi za favorizovanje spostvene grupe – normalno, to je takođe korisno i za nas. Štitimo sebe, štiteći druge koji su slični nama.

Teorija socijalnog identiteta

Međutim, Tajfel tvrdi da je postojalo nešto što je uticalno na odluku koju su dečaci doneli, ali da je to nešto veoma suptilno, a ipak veoma duboko.

On smatra da ljudi grade svoje identitete na osnovu grupa kojima pripadaju. Na primer, setite se svake grupe kojoj pripadate: na poslu ili u porodici. Deo vas je verovatno definisan ovim grupama. Ili obrnuto, priroda grupe kojoj pripadate definiše vaš identitet.3

Kako grupe kojim pripadamo formiraju naš identitet, prirodno je što želimo da pripadamo grupama koje su vioskog statusa i koje daju pozitivnu sliku. Međutim, od presudnog značaja je to što grupe imaju visoki status samo u poređenju sa drugim grupama. Drugim rečima: znanje da je naša grupa superironija zahteva postojanje druge, lošije grupe sa kojom ćemo se upoređivati.

Posmatrano u svetlu teorije socijalnog identiteta, dečaci u eksprimentu su imali razloga da budu sebični prilikom podele virtuelnog novca. Sve je to u vezi sa poboljšavanjem sopstvenog identiteta preko toga što će grupa čiji smo članovi izgledati bolje.

Kritike

Nijedan ekspirement ne može, niti se treba uzimati zdravo za gotovo. Potrebno je postaviti pitanja da li nam on stvarno govori ono što autori tvrde. Najčešće se ističu dve kritike ovog eksperimenta i njegovog tumačenja:

1. Ponašanje ispitanika može biti objašnjeno jednostavnim ekonomskim interesima. ALI: u drugom eksprimentu korišćeni su simboli umesto "virtuelnog" novca, a rezultati su bili isti.

2. Ispitanici su odgovarali onako kako su mislili da eksperimentatori žele (psiholozi ovo zovu "karakteristike potražnje"). ALI: Tajfel tvrdi da je ispitanicima nejasno šta eksperimentatori žele. Podsećamo, pravilo podele novca često se menjalo. Takođe, ispitanici su bili ohrabrivani da pomisle da odabir slike („prvi“ eksperiment) nije povezan sa podelom virtuelnog novca. („drugi“ eksperiment).

Uprkos ovim kritikama, nalazi Tajfela i saradnika izdržali su test vremena. Eksperimet ili nešto nalik tome, ponavljan je mnogo puta sa različitim varijacijama i uvek su dobijani skoro isti rezultati.

Suština pripadnosti grupama

4Teorija socijalnog identiteta naglašava da se naši identiteti forimiraju kroz grupe kojima pripadamo. Kao rezultat toga, mi smo motivisani da poboljšamo sliku i status grupe kojoj pripadamo u poređenju sa ostalim.

Eksperiment Tajfela i sar. pokazuje da nam je pripadnost grupi toliko važna, da se pridružujemo i najkratkotrajnijim grupama sa jako malo podsticaja. I tada ćemo skrenuti sa puta da bismo učinili da naša grupa izgleda bolje u poređenju sa ostalim.

Jednostavna činjenica koja pokazuje koliko nam je članstvo u grupi važno i koliko lako se pridružujemo grupama, često bez razmišljanja, jeste suptilno i duboko posmatranje ljudske prirode.

Autor: Džeremi Din
Izvor: PsyBlog
Prevod i adaptacija: Katarina Mladenović