Kada imamo manje od dvadesetak godina, skoro da i nismo svesni koliko vreme brzo prolazi. Koliko se stvari menjaju, kako ono što smo do juče podrazumevali i uzimali zdravo za gotovo, danas više ne postoji. Neke od nas ta spoznaja udari po glavi ranije, neke kasnije. Ali udari. Onako, da zaboli, baš.
Prvo primetiš kako ti nedelja brzo prođe. Pa školska godina. Raspust, još jedna. I one prolaze, ali imaš utisak da će večno da traju. Ta bezbrižnost. Vreme je ispred tebe. Nakon tog najbezbrižnijeg mladalačkog perioda, život dobija nekakve ustaljenosti, od kojih je zapravo i satkan. Od gomile pojedinačnih ustaljenosti kojih obično postanemo svesni tek kada se prekinu. Dalje školovanje, rad, prijatelji su tu, onaj osećaj da ceo svet čeka na nas, prve velike i ozbiljne ljubavi, šanse, prilike, prve gorke pilule realnosti... Život, u stvari, nekako tek počinje.
Tada veliki broj nas po prvi put počinje stvari da podrazumeva. Imamo dovoljno životnog iskustva da znamo da će se i sutra sunce roditi na istoku, pa i ako ga ne vidimo, ono je tu, izaći će i zaći će na zapadu bez obzira šta mi radili. Ujedno, imamo i premalo životne ogorčenosti da bi nas takva svest o sopstvenoj prolaznosti ili beznačajnosti spram nezaustavljive mašinerije vremena značajnije potresala.
A onda se desi. Mora da se desi. Nazove te i kaže da se seli u drugi grad. Pričala je o tome, jeste, planirala je, ali zar nismo svi, u jednom trenutku? A ona sad stvarno odlazi. Odlaze i mnogi drugi, u druge gradove, države, u druge živote, za drugim prilikama, za novim šansama, za izazovima, trbuhom za kruhom, odlaze da probaju, da istražuju, odlaze jer žele, odlaze jer moraju, odlaze jer imaju priliku, odlaze jer osećaju da to tako treba. Odlaze negde gde im je bolje. I srećniji su. Ali, otišli su.
Probudiš se jednog jutra i shvatiš da se sve promenilo. Baš sve. Da se više ne možete naći na vašem ćošku baš kad vam se prohte. Da ih više nećeš dobiti na onaj broj telefona. Da će "bićemo u kontaktu" najverovatnije da se svede na periodično ćaskanje preko Skype-a, gde ćeš u što manje minuta pokušati da uguraš što više reči, da zvučiš srećno i ushićeno, i čak i kad spomeneš neke male poraze, da zvučiš veselo, da ne opterećuješ. I pričate. Razmenjujete. A znate da više nikad neće biti isto. No, zadovoljiš se time što imaš. Koliko ti je teško, prećutiš. Bolje je tako. Lakše je. I njima je sigurno teško. Oni su, ipak, otišli. Ako vam je teško, lakše je možda da se ta tema ne započinje. Sada. Ako baš ne mora. I nekad je vaše dogovaranje gde i kako da se vidite trajalo 15 sekundi. Danas je to zahtevan logistički podvig. I ne dešava se često.
Tu su i oni koji su zauvek otišli, nepovratno. Nikada ih više nećemo videti, nikada se sa njima nećemo smejati i grliti. Ali, njihov odlazak je nepromenljiv i konačan. Zauvek. I to je teško. I bolno. Ali prihvatanje i vreme čine svoje. Prvo je jako teško. Onda postane malo manje teško. Onda prihvatiš, navikneš. I dalje je teško, ali nosiš, Zemlja se i dalje okreće. I smeješ se opet, iako nosiš svoj gubitak sa sobom. Tako to ide. Naučiš, prilagodiš se, preživiš.
Ali, niko te ne sprema za one koji su otišli, a još uvek su tu. Na one koji ne žive u tvom gradu. Ili u tvojoj državi. Na one koji te gledaju, a više te ne prepoznaju. Niko te ne grli i ne izjavljuje ti reči pune saosećanja, pravog ili lažnog, kao da je bitno. Niko te ne pita kako si, jer se nekako podrazumeva da si dobro. Živi su, zar ne? Neki od njih su i srećni. Da si, možda, čak i malo sebični skot što želiš i dalje da je neko tu, a otišao je gde mu je bolje. Pa ćutiš, šta ćeš?
A onda dolazi kraljica. Kao kad igraš Super Marija, pa onaj đavo na kraju svakog nivoa što te gađa vatrenim kuglama, moraš baš da se pomučiš da ga pređeš. Šlag na tortu, mada je osećaj više nalik na šut u glavu kad si već na zemlji. Um počinje sa svojim Pitanjima. Um je i sklon tome da ti postavlja Pitanja od kojih će da te boli glava. Pitanja: "A šta sam sve propustila?", "Zašto je/ga nisam češće zvala, viđala, govorila mu/joj koliko mi je važan/na, koliko sam srećna što je tu?", "Što sam toliko vremena gubila na nevažne stvari?" i još gomilu sličnih Pitanja. Ipak, najgore je: "Šta bih dala da mogu da se vratim samo u jedan dan kad je bio/la tu?" A odgovor na svako vodi ka istom - ka spoznaji da je kasno. Nema više. Proš'o voz. Pitanja su tu, kajanje je tu, kao da tuga što taj neko nije tu nije dovoljna. Prljava tuga, začinjena Pitanjima. Šutom u glavu. Bez šlaga.
Život ide dalje. Rečenica koja može da se tumači na mnogo načina, zavisi od toga koje Pitanje sada tranžira tvoj mozak. Ili ne. Kad si srećan, onda to što život ide dalje, nije baš nešto o čemu želiš da misliš. Pa prosto - ne misliš. Kad si tužan, spoznaja da stvarno ide dalje, da se ono sunce rađa i zalazi, bio ti tužan, srećan ili Super Mario, donosi utehu. Proći će, navići ćeš. Preživećeš. Sva je prilika.

Zato, grlite svoje ljude. Govorite im da ih volite i da su vam važni. Da ste srećni što su tu. Budite sa njima, ali stvarno, budite prisutni. U trenutku, u njihovim životima. Jer, život ide dalje, sećate se? To može da znači da već sutra možda ne budu tu. To je jedno malo, prljavo, prevrtljivo "možda", zar ne? Možda odu. Možda i ne. Zauvek ili ne. A onda će ostati malo toga što možete da uradite.



Šteta je što ne postoji jedinstveni test kojim bismo proverili procenat sprovodljivosti u delo ove tvrdnje, ali momci su zaista u pravu - važnije je ono što sledi posle, naročito posle izgovaranja svih obećanja, zaveta, zvaničnih zakletvi i ostalog. To posle može da se svede samo na brak, koji teško da je afrodizijak, ali podrazumeva da ćete svoje seksualne aktivnosti zadržati u okvirima monogamne zajednice. I možda se ne palite na činjenicu da je to zbogom slobodi, ali osim nje, zbog ljubavi prema toj drugoj osobi odreći ćete se još mnogo čega. živeti „happily after“ ne podrazumeva da će se iza vaših vrata dešavati isto ono što i ispod korice romantične bajke, jer je brak rudarski posao, kažu: puno kopanja.
Sad, kako održati harmoniju, da imate muža sitog i sve čisto suđe na broju, i izgužvanu bračnu postelju? Ister Perel, bračni savetnik i autorka knjige „Parenje u zarobljeništvu“, kaže da možete da uvedete pravila u spavaćoj sobi. Jer, vrednosti koje su nam bitne u društvenim kontaktima, ne moraju nužno i da nam pokreću požudu. Pomaže razgovor o tome šta želite, da kao i u životu i u krevetu kažete partneru ono što vas pokreće i ono što želite, otvoreno i bez uvijanja. Ne razmišljajte o tome da li on sutra treba da kupi toilet-papir ili vi, ko će ostati na poslu duže, a ko će sa cegerom na pijacu.
„Isto kao što nećemo na isti način voleti prijatelje u prvoj i petoj godini prijateljstva, nećemo ni partnere. Ljubav možemo posmatrati i na drugačiji način - možemo je posmatrati kao odnos ljubavi. Osim što možemo ljubav osećati, možemo je i živeti. ‘Ponašanje ljubavi’ je za partnerski odnos važnije od osećanja ljubavi. Ono kako se ponašamo dugoročno utiče na kvalitet naših odnosa. Dugoročnim ‘ponašanjem ljubavi’ mi živimo posebnu vrstu slobode. Ne živimo na autopilotu i po direktivama naših prolaznih žudnji, osećanja, ideja i zamisli. Živimo život onako kako mi biramo s ljudima koje za sebe biramo.“


Možete osećati preveliko uzbuđenje da kažete kolegama kako se vaš suparnik osramotio i "sagoreo" na sastanku sa najvažnijim klijentom. Međutim, trač predstavlja širenje bilo koje vrste
"Osnovno pravilo danas je: Ne govorite ništa što ne biste voleli da završi na Twitter-u ili Facebook-u," kaže Ben Datner, organizacioni psiholog iz Njujorka. Ako morate da budete negativni, vodite računa o tome šta govorite i kako to izgovarate.
Znajući kako funkcioniše kancelarijsko ogovaranje – sarkazam i indirektni, maskirani komentari najbolji su način da se odbranite. Kada neko kaže opasku o prijatelju ili kolegi kog poštujete, borite se s tim primoravajući tu osobu da bude direktna – na primer, pitajte: "Šta si time hteo da kažes?" Vrlo često "uništitelj karijera" se postidi zato što ne želi u potpunosti da prizna da je otkriven, kaže Halet.
Čak i ako vam i sama pomisao na tračarenje izaziva mučninu, veoma je važno da oslušnete sve o čemu drugi ljudi govore. Znanje o tome šta se govori o kolegama može da otkrije dinamiku igre u kancelariji i da vam nagoveštaj o tome ko ima nezvaničnu moć. (Odani asistent koji je godinama sa šefom može biti veoma uticajan.)
Ako ste na moćnoj ili autoritativnoj poziciji u kancelariji, verovatno ste stalna meta ogovaranja. Ne trudite se da stvorite "radno mesta otvoreno za trač", jer takva stvar se nikad neće desiti. Ono što treba da radite je da sa zaposlenima govorite što direktnije o nadolazećim planovima i promenama. "Trač voli vakum," kaže Datner. U vreme borbe ili tranzicije, kada ogovaranje postaje zarazno, menadžeri imaju tendenciju da usvoje 
Čini se nemogućim da za ljude koji stoje zajedno samo 30 sekundi dok posmatraju sliku možemo reći da su oformili grupu na bilo koji merljiv način. Zaista, previše je prolazno, kratkotrajno? Upravo ovo je vrsta pitanja na koju socijalni psiholog Henri Tajfel sa svojim saradnicima želi da odgovori (Tajfel i sar, 1971.)
Naravno, ovo je bila laž izmišljena kako bi se pokrenula ideja o 
Teorija socijalnog identiteta naglašava da se naši 

