Verovatno ste nekada čuli, ili sami izgovorili rečenicu „Oči su mi gladne!“. Stručnjaci iz oblasti psihologije boja i psihologije marketinga već odavno znaju da ta rečenica uopšte nije daleko od istine.
Sve je počelo ranih devedestih godina 20. veka kada je, tada već poznata kompanija PepsiCo, lansirala svoj novi proizvod – Kristal Pepsi. Ovaj novi napitak je trebalo da se pozicionira na tržištu kao „čista“, beskofeinska alternativa regularnom Pepsi napitku.
Kako bi napitak asocirao konzumere na čistoću i zdravlje, kreativni tim koji je stajao iza lansiranja ovog proizvoda odlučio je da on bude – proziran. Proizvod je, uz izuzetno skupu marketinšku kampanju, na tržištu Amerike lansiran 1992, da bi već 1993. godine bio povučen sa tržišta. Idejni tvorac ovog proizvoda, David Novak, izjavio je da je to bila „najbolja ideja u njegovoj karijeri sa najgorim mogućim ishodom“. Šta je pošlo po zlu?
„Po zlu je pošlo iskustvo“- stav je trenutno dominantnih teorija o odnosu hrane/pića i boja. Naime, ove teorije kažu da mi iskustvom stičemo vrlo jake asocijacije između boja i određenih ukusa i ukoliko su te asocijacije narušene, ukus prosto više nije isti. U slučaju neslavno povučenog proizvoda Kristal Pepsi, potrošači naviknuti na karakteristično tamno braon boju poznatog napitka, nisu mogli da prepoznatljiv ukus „povežu“ sa novom bojom. Jedna američka studija koja je ispitivala povezanost boje pića i prepoznavanja ukusa pokazala je da je samo 5,4% ispitanika uspelo da prepozna ukus soka od pomorandže, kada je on bio obojen ljubičastom bojom! Dakle, ne radi se samo o tome da boja utiče na to da li će nam se hrana dopasti ili ne, već nam je izuzetno važna za pravilno prepoznavanje hrane. Dakle, gde oko skokom, tu mi viljuškom!
S druge strane, postoje i zagovornici stava da je asocijacija između hrane i boja donekle i urođena. Po njima, boje su našim davnim precima bile indikator jestivosti – ako je hrana crvena, to znači da je zrela i slatka. Zelena boja ukazuje na nezrelost, odnosno kiselost. Plava boja se retko može naći u prirodi (osim kod par biljaka kao što su borovnica ili patlidžan), te je to boja koja će nam „zatvarati“ apetit. Crna boja je znak trulosti, te nam je takođe odbojna, kada je hrana u pitanju. Puno je eksperimenata koji pokazuju upravo to – crvene tečnosti se procenjuju kao dosta slađe u odnosu na tečnosti istog ukusa koje su obojene žutom ili zelenom bojom. S druge strane, hrana obojena plavom ili ljubičastom bojom se procenjuje kao manje ukusna i prijatna.
Danas imamo mnoštvo dokaza o tome da je ukus hrane/pića zapravo posledica multisenzorne percepcije. To znači da će na činjenicu da li će nam se neka hrana dopasti uticati ne samo ukus hrane, već i njen izgled, boja, temperatura (Ko još voli hladnu supu ili vruć sladoled?!), kao i dodir i struktura (Čips koji nije hrskav? Ne, hvala!). Dakle, ako želite da povedete računa o ishrani, igrajte se sa nabrojanim faktorima – obojite svoj ručak u plavo, ostavite kesicu čipsa otvorenu preko noći, a stručnjaci preporučuju i serviranje hrane na malim tanjirima koji su slične boje kao hrana. Dijeta bazirana na nauci, zašto da ne?
Literatura:
Auvray, M., & Spence, C. (2008). The multisensory perception of flavor.Consciousness and cognition, 17(3), 1016-1031.
Garber Jr, L. L., Hyatt, E. M., & Starr Jr, R. G. (2000). The effects of food color on perceived flavor. Journal of Marketing Theory and Practice, 59-72.
Philipsen, D. H. (1995). Consumer age affects response to sensory characteristics of a cherry flavored beverage. Journal of Food Science, 60, 364-368.
Autor: Ivana Jakovljev
1 komentar
zabavno 🙂