Lažnost i pojednostavljivanje su nešto što me najviše izbaci iz takta u ovom vremenu koje forsiraju zvati „novo normalno“. Zovite ga kako hoćete, „novo normalno“, „bolje normalno“ ali nemojte za ljude koji se osjećaju slomljeno naletima života govoriti da „nisu normalni“. Jer, šta to znači biti normalan? Uklapati se u neku sredinu Gausove krivulje?
Na ova promišljanja potaklo me nedavno slušanje kratkog predavanja jedne psihoterapeutkinje koja je trebala govoriti upravo o tome kako se ljudi osjećaju za vrijeme pandemije. Na moje zaprepaštenje, na tom predavanju čula sam samo kako evolucijski uspijevaju samo ljudi koji su se „prilagodili“ trenutnom vremenu i okolnostima a kako oni slabi i neadaptirani ostaju negdje u pozadini, jer, priroda radi svoju selekciju – oni nužno moraju propasti.
Akcent je sve vrijeme bio na tome kako čovjek ima IZBOR i da treba misliti POZITIVNO. Ne kažem da nije i to istina, ali pojednostavljivanje je ono što me mori ovdje. Valjda jer očekujem da se ljudska psiha malo kompleksnije posmatra te da se ne može generalizirati na svakog pojedinca, a možda i zbog vlastitih životnih iskustava koja su me „mljela“, ja to jednostavno nisam mogla niti željela vjerovati, da neko ko se bavi psihoterapijom ne shvata koliko je kompleksno međudjelovanje okoline i pojedinca.
Koji dan poslije toga slušala sam jedno skroz drugačije predavanje o anksioznosti kao takvoj i tu mi se otvorilo malo šire polje onoga u šta i sama vjerujem: anksioznost u stvari ima i pozitivnu stranu i ako ćemo eto baš gledati evolucijski, ona je jedan dobar instinkt za preživljavanje zbog mehanizma „bori se ili bježi“. Odnosno, biološka pozadina anksioznosti je taj „alarmni sistem“ koji potiče ovaj mehanizam u potencijalno ugrožavajućim situacijama. Sama anksioznost po sebi nije abnormalna reakcija već je dio naslijeđenog repertoara ljudske prirode, a problemi anksioznosti nastaju kad je osoba preosjetljiva odnosno kad se ovi „alarmni sistemi“ uključuju prelahko i kad se anksioznost javlja u pogrešno vrijeme.
Ova tema me je malo zaokupila jer posljednjih 7-8 mjeseci živimo u vanrednim okolnostima i pratim različite reakcije ljudi, ali i svoje, naravno. Ono što vidim kad se osvrnem oko sebe jest slika Edvarda Muncha poznata kao „Krik“. Mnogi misle možda kad je vide da se taj krik uistinu čuje, ali ja kad vidim sliku čujem unutrašnji krik, krik duše. Sam Edvard Munch je ovako opisao nastanak slike: „Šetao sam s prijateljima, sunce je zalazilo, nebo se pretvaralo u krvavocrvenu boju. Odjednom sam se osjetio iscrpljenim, zaustavio sam se i oslonio na ogradu: vidio sam krv i plamene jezičke iznad plavo-crnog fjorda i grada. Moji su prijatelji nastavili hodati, a ja sam ostao, drhteći od nemira, i osjećao sam beskrajan krik kako prolazi prirodom”.“
I ovdje svakako treba uzeti u obzir same okolnosti koje su dovele do ovakvog iznenadnog osjećaja. Mjesto gdje je slika nastala je istočni dio Osla, pogled s brda Ekeberg a u neposrednoj blizini bila je bolnica za mentalno oboljele gdje je bila smještena Edvardova sestra Laura koju je svakodnevno posjećivao. Umjetnikova druga sestra i majka umrle su od tuberkuloze a otac mu je bio religiozni fanatik. Bio je to trenutak u njegovom životu u kojem je čuo snažan krik.
Anksioznost je neprijatno stanje strepnje i iščekivanja da će se desiti nešto strašno i osoba ima osjećaj da se neće moći zaštititi od opasnosti ili podnijeti njene posljedice. Anksioznost je znak da osoba više ne može da potiskuje i supresuje osjećaje koje je dotad potiskivala. Psihoanalitičari poput Melanie Klein i Freuda povezuju je sa strahom od smrti, a Freudova teorija se odnosi na potiskivanje, poput neprihvatljivih seksualnih želja, nagona i poriva koji proizilaze iz Ida što se sukobljava sa društvenim normamama internaliziranim u obliku Ja ili Super-ega pojedinca.
S anksioznošću se ne treba nositi pokušavajući je kontrolisati tako da gubimo snagu na nju, ili je izbjegavamo ili somatiziramo kroz tjelesne simptome ili je pretjerano analiziramo i razmišljamo. Dok god pokušavamo kontrolisati anksioznost ona će kontrolisati nas, odnosno kako je Buda rekao: „Ono čemu se opireš to postaješ.“ To ne znači naravno prepustiti se jednostavno, nego se suočiti s njom i prihvatiti je kao dio svog iskustva.
Ono s čime se većina ljudi danas suočava jest jedna vrsta egzistencijalne anksioznosti, stalnog suočavanja sa sadržajima koji upućuju na smrt i bolest ali i na druge vlastite unutarnje sadržaje s kojima su sad više nego ikad primorani da se suoče, jer je manje izvora distrakcije i mogućnosti bježanja od sebe. Imamo primjere za ovo i u takozvanoj egzistencijalističkoj književnosti.
Jean-Paul Sartre autor je romana „Mučnina“. Ovo je filozofski i egzistencijalistički roman koji ima i dijelove eseja i pisan je u obliku dnevnika glavnoga junaka Antoinea Roquentina. Odgovornost za smisao vlastitog života u glavnom junaku izaziva osjećaj nelagode i tjeskobe koji prerasta u osjećaj mučnine i on svoje postojanje smatra besmislenim. Ipak, roman daje nadu da se ta besmislenost može prevladati umjetnošću.
S druge strane, Albert Camus u romanu „Stranac“ razrađuje ideju apsurda ljudske egzistencije iako taj apsurd kod njegovih likova ne izaziva mučninu nego ga oni svjesno prihvataju. Najbolji primjer za to je Mersault, glavni lik ovog romana koji je ravnodušan prema svemu što mu se dešava i prema svima koji ga okružuju te živi otuđeno od društva koje smatra apsurdnim. On ne mari za društvene konvencije, krši sva pravila pa tako ubija čovjeka samo zato što mu je u tom trenutku zasmetala sunčeva svjetlost. Dakle, potpuna ravnodušnost i prihvatanje apsurda.
Razmišljajući o međudjelovanju zastrašujućih okolnosti i čovjekove slobode i mogućnosti izbora i djelovanja, vratila sam se na onu predavačicu s početka teksta, shvativši jedan djelić njenog stava o svemu tome. Budući da je educirana i iz realitetne terapije, prisjetila sam se da je ta terapija zasnovana na teoriji izbora Williama Glassera, koja ima 10 aksioma. Osnov je da smo mi jedina osoba čije ponašanje mi možemo kontrolirati, a sve što od ljudi možemo dobiti ili im dati jest informacija a kako ćemo se nositi s tom informacijom ovisi o nama.
Jedan od aksioma kaže i da su sva cjelokupna ponašanja definirana glagolima, najčešće infinitivom ili glagolskom imenicom, a ime dobivaju po najprepoznatljivijoj komponenti – npr., odabirem depresirati, umjesto patim od depresije ili depresivan sam. Tako bih se ja mogla vratiti na svoju metaforu s početka, zbog koje sam jako ljuta bila na „psihologiju i potenciranje sreće“ s početka – a to je da sam rekla da su me životna iskustva „mljela“, umjesto toga bih trebala reći da sam odabrala da budem samljevena. Ma koliko bila ljubiteljica jezičkih igara i zavrzlama, nekako se opet osjećam uhvaćeno u zamku. Jer, da li zaista ljudi mogu izabrati sve što će im se u životu desiti? I da li mogu kontrolisati svaku svoju reakciju na svaku neočekivanu situaciju? Da li sam ja mogla birati hoće li mi se neko jako blizak i mlad razboljeti i liječiti od teške bolesti i da li sam znala da će moja prvobitna reakcija, potpuno prirodno, biti šok, tuga, bijes? Da li sam izabrala da se prepustim? Nisam. Ali nije mi bilo lahko niti mogu reći da sam uvijek bila kao stamena stijena u protekloj godini, ili kao osoba koja bi prošla proces „prirodne selekcije“. Razvila sam određenu otpornost jer sam bila primorana i mogu biti zahvalna što je nakon svega što se desilo uslijedio i jedan ljepši period – kao što nisam mogla znati da će se desiti neke tako zastrašujuće situacije, nisam mogla predvidjeti ni sve lijepo što je uslijedilo, razvitak novog života u meni.
Ne možemo znati šta će nam se desiti. Ipak, ja bih dala za pravo da govori o smislu i izboru stava nekome ko je prošao kroz nekakvo „životno mljevenje“. Uvijek se vraćam na neurologa i psihijatra i utemeljitelja logoterapije – terapije smislom, Viktora Frankla. Frankl ističe da čovjeka ne pokreću nagoni niti je njegov pokretač moć već je to volja za smislom: „U svakom čovjeku postoji volja za smislom koja ga suštinski određuje.“
Sam Viktor Frankl bio je u logoru te je izgubio čitavu porodicu u ovim okolnostima. Uprkos tome, našao je smisao i smatrao je da u svim, pa čak i najnepovoljnijim okolnostima, život ima smisla. Zahvaljujući tome, bol i patnja bivaju podnošljivi, a svaka osoba je jedinstvena, neponovljiva i nezamjenjiva. Da, zaista je bitno zauzeti stav prema svemu što nam se dešava i o tome će ovisiti naše reakcije dalje. Ono što su neka istraživanja također pokazala je da osobe koje su intrinzično religiozne, tj. istinski vjeruju u Boga i našle su neki svoj smisao u životu, imaju intrinzični lokus kontrole, a osobe koje su ekstrinzično religiozne (odnosno religiozne jer je to socijalno prihvatljivo) imaju ekstrinzični lokus kontrole – tj. nemaju osjećaj kontrole nad svojim životom.
Nekad nema smisla plašiti se nečega što se još nije desilo – živjeti u budućnosti. Nema smisla ni živjeti u prošlosti. Kao što je rekao i Epikur: „Dok smo mi, tad nema smrti, a kada nastupi smrt, tada više nema nas.“ Mi smo sad tu i suočavamo se s onim što nam se trenutno dešava, a dešava se puno. Bitno je samo da smo svjesni toga i da ne bježimo od toga da nam je teško, jer dok god bježimo, bit će nam i teže. Prihvatiti da smo anksiozni, tjeskobni, da teško dišemo i da se plašimo, da tugujemo jer smo izgubili toliko toga – i onda ćemo moći ići dalje. Uz sve to prihvatanje, ima naravno dosta koraka koje mi možemo i trebamo poduzeti – kao što su zdrava ishrana, redovan san od 7-8 sati, kretanje, opuštanje, bavljenje korisnim aktivnostima. Ipak, ako ne možemo sami da se nosimo s težinom životnih okolnosti, sasvim je u redu potražiti pomoć.
Izgubili smo mnogo, neko više, neko manje. Neko je u vrijeme ove pandemije izgubio posao, rutinu, osjećaj sigurnosti, kontakte, razbolio se ili izgubio nekog bliskog. Kako god, svi smo izgubili nešto. Ja sam na samom početku pandemije razvila neku svoju rutinu: gledanje serije „Prijatelji“ u određenom terminu, praćenje humorističnih sadržaja, slušanje Dubioze Kolektiv ponedjeljkom – karantin show uživo. Kad su prestali prikazivati „Prijatelje“, potpuno banalno, ali osjećala sam kao da gubim neku vrstu sigurnosti zbog gubitka rutine i laknulo mi je kad su je iznova pustili – i ja sam opet gledala od početka. Ali i to je samo samozavaranje koje koristi trenutno, ali ne pomaže da se suočiš sa stvarnim gubitkom: gubitkom iluzija, osjećaja sigurnosti, mogućnosti redovnih bliskih socijalnih kontakata uživo, gubitkom slobode kretanja.
Tuga kao takva u gubicima ima pet faza po Elisabeth Kübler-Ross, što je ona uočila kod osoba koje su teško bolesne ili se suočavaju sa teškim gubitkom nekog voljenog. Ipak, to je sasvim primjenjivo i na ostale gubitke u našim životima: poricanje – ne prihvatamo da je to što se dešava istina; ljutnja – „zašto se to dešava baš meni, ko je kriv?“; cjenkanje: „samo da se to ne dogodi, uradit ću zauzvrat to i to“; depresija: „previše sam tužna da bih išta mogla uraditi“ i prihvatanje – „ja sam na miru s onim što se dogodilo“. Ono što primjećujem jest da su ljudi tokom ove pandemije prošli većinu ovih faza ali opet nisu svi u istoj fazi: neki i dalje poriču i ljute se, neki su depresivni, a neki – vrlo rijetki, došli su do faze prihvatanja.
Prihvatanje kao takvo olakšat će nam put da nastavimo dalje živjeti. Da li odabirete vjerovati da je osjećaj postojanja mučan i besmislen ali da život ipak vrijedi živjeti, kao Sartre, ili mislite da je tako apsurdan da ništa ni ne doživljavate, kao Kamijev Mersault, ili kao Viktor Frankl dalje idete upravo zahvaljujući smislu – nije važno, važno je da ne bježite dalje? Važno je da ne mislite da ste sami iako ste bombardirani mnogim sretnim sadržajima na društvenim mrežama i osjećate kao da samo vi prolazite taj osjećaj Munchovog „Krika“ kad se sva vaša stvarnost rasplinjuje a nebo je krvavo kao vaše srce. Niste sami. Mnogo nas je uplašenih, tužnih, ljutih, i ne smatramo da ste zakržljali ili neadaptirani jer ste teško podnijeli teške okolnosti. Smatramo vas SNAŽNIMA i POSEBNIMA uprkos tome i baš ZBOG TOGA.
Autorka: Jasmila Talić-Kujundžić, psihologinja
