Psihološki osvrt na melanholično stvaralaštvo Edvarda Muncha

Kategorija: Psihovesti

Norveški slikar Edvard Munch tipičan je predstavnik ekspresionizma u slikarstvu i spada u velikane slikarstva s kraja XIX i početka XX vijeka koji su samostalno izdigli svoju, dotad gotovo perifernu, nacionalnu likovnu scenu. Najpoznatije djelo ovog umjetnika je svakako „Vrisak“, naslikano 1893. Na ovoj slici Munch na savršen način spaja simbolizam i ekspresionizam, prikazujući užasnutu, pomalo demonsku figuru kako stoji na mostu nasuprot krvavocrvenog neba. Postoji priča iz Munchovog života o nastanku ove slike.

„Šetao sam s prijateljima, sunce je zalazilo, nebo se pretvaralo u krvavo crvenu boju. Odjednom sam se osjetio iscrpljenim, zaustavio sam se i oslonio na ogradu: vidio sam krv i plamene jezičke iznad plavo-crnog fjorda i grada. Moji su prijatelji nastavili hodati, a ja sam ostao, drhteći od nemira, i osjećao sam beskrajan krik kako prolazi prirodom.“

Ovim riječima je Edvard Munch opisao nastanak slike  „Vrisak“.

Ljudi koji nikada nisu čuli za Muncha u stanju su da prepoznaju „Vrisak“ zahvaljujući bezbrojnim referencama koje se mogu pronaći u svemu – od „Simpsonovih“, pa do istoimene slešer franšize Wesa Cravena iz devedesetih, čiji je jedan od glavnih simbola, duholika maska koju nose ubice, inspirisan upravo Munchovom slikom. A krađe različitih verzija iz muzeja u Oslu, jedna 1994. godine, druga deceniju kasnije, samo su još jedan testament slave.

Pravo lice melanholije najbolje se vidi na platnima Edvarda Muncha. Vječito zgrčen u svom crveno-crnom i sivom svijetu fatalnosti, mraka, erupcija, smrti, životinjskog u ljudima, seksualnih frustracija, ludila, žalosti, tužnog djetinjstva, jeseni, plavetnih i maglovitih pejzaža, ljubavi, nježnosti i besmisla, Munch robuje svojim promjenama raspoloženja i tom unutrašnjem utonuću, toliko jasno, da njegove slike kao da imaju glas.

Događaji i prizori iz Munchovog djetinjstva svakako su mnogo uticali na njegovo stvaralaštvo. Majka mu je bolovala od tuberkuloze, najstarija sestra je umrla od iste ove bolesti, dok je najmlađa sestra završila u bolnici sa dijagnozom šizofrenije. Munch je takođe bio krhkog zdravlja, izolovan i usamljen kao dijete. Vrijeme je provodio u kući, što se odrazilo na njegovu umjetnost, jer su upravo motivi smrti, bolesti, unutrašnjosti doma i pogledi sa prozora, česti na njegovim slikama.

Veza sa udatom ženom, rasipništvo, dani provedeni u kockarnicama, smrt oca na čiju sahranu nije otišao, bolest, opsesija, ljubomora, paranoja, alkoholizam, zdravstveni problemi sa očima koji su u jednom periodu njegovog života uslovili pojavu sljepila, samo su neki od katalizatora na putu ka dubokom stanju depresije i melanholije. Upravo iz tog razloga, sasvim je jasno da su Munchove slike najbolji odraz njegove inicijacije u sopstveno biće, u njegov subjektivni doživljaj svijeta oko sebe, odnosno u doživljaj realnosti kojoj nije mogao da se odupre, podliježući stoga porocima. Munchove slike predstavljaju ogledalo „konstrukcije i destrukcije” ljudskog bića, unutrašnjeg osjećaja, sjećanja, stalne dominacije i borbe tanatosa i erosa.

Upravo slika „Vrisak“ nosi tu snažnu ekspresivnost. Talasasti ritam dugih linija kao da raznosi odjek krika u svaki ugao slike i stvara od zemlje i neba jednu veliku zvučnu pozornicu straha. Čak i pejzaž na slici sa zakrvavljenim nebom izbrazdanim talasastim linijama odzvanja odjekom ljudskog krika. „Vrisak“ je simbol nemira modernog čovjeka, trenutka u kojem se njegova duša raspada, pa su ga često dovodili u vezu s Nietzscheovom objavom smrti boga i Schopenhauerovom filozofijom.

„Vrisak“ (1895-pastel) je prikaz stanja duha, anksioznosti, straha,  bježanja od svakodnevice, ljudi i  okruženja, i nije slučajno da se baš ova slika  koristi kao simbol za duševnu bol. Na slici vidimo osobu (koja može biti oba pola), koja prelazi sa jedne strane mosta na drugu. Most kao sinonim za promjene, govori o potrebi autora da mijenja svijet oko sebe, da se oslobađa lanaca fobija u kojima se našao i davljenja u sopstvenom tijelu. On na realnost gleda kao na sopstveni poraz i shvata da je nemoćan da taj svijet mijenja i da ga prihvati, svjestan svoje različitosti, zbog čega radije bježi. Krik je simbol očaja, samoće, neshvaćenosti, melanholije i praznine. Tokom Drugog svjetskog rata nalazila se u štali jedne norveške porodice, a relativno često je i mijenjala svoje vlasnike. Interesantno je da nacisti nikada ovu sliku nisu smatrali vrijednom, jer je ona bila protivna nacističkoj ideologiji, s obzirom na to da prikazuje ljudske slabosti.

Turbulentno djetinjstvo ispunjeno bolešću i smrću umnogome je uticalo na slikarstvo ovog umjetnika koji je cjelog svog života u sebi nosio mnoga osjećanja, strasti, bol, napetost i tugu a koja preplavljuju njegove slike koje savremenici nisu mogli u potpunosti da razumiju. Plašili su ih se. Plašili su se izražajnih lica i istine. Plašili su se izražajnih osjećanja.

Patnja koja prožima Munchova djela odaje izrazitu empatiju koju umjetnik osjeća prema ljudskoj patnji. Posmatraču koji stoji pred slikom naziv slike nije potreban da bi razumio stanje uma u kome se umjetnik nalazio kada je stvarao ovo djelo.

Anksioznost se može osjetiti u skoro svim Munchovim djelima: anksioznost zbog onoga što nas čeka, univerzalno osjećanje anksioznosti. Ova egzistencijalna anksioznost začeta još u djetinjstvu provedenom kraj pobožnog oca čiji je morbidni pijetizam Edvardu i njegovoj braći i sestrama utjerivao strah u kosti. Smrt majke, zatim sestre kao i mentalna bolest druge sestre dodatno su pojačavali osjećaj uznemirenosti u Edvardu što i sam opisuje: „Bolest, ludilo i smrt bili su anđeli koji su boravili u mojoj kolijevci i od tada me prate cijelog života.“ Slika kao što su „Vrisak“ i „Anksioznost“ iskazuju upravo ova osjećanja uznemirenosti, straha, patnje. Kako sam kaže, Munch nije želio da slika muškarce koji čitaju i žene koje pletu, već žive ljude koji dišu, osjećaju, pate i vole. On vidi ljude skrivene iza svojih nasmijanih maski, u svima njima vidi patnju i bol, vidi blijede leševe koji nemirno jure vijugavom putanjom čiji je kraj u grobu.

Kao što smo vidjeli, vrlo konzistentan dio Munchovog rada prikazuje njegovo stanje uma i istovremeno je vrlo interesantno shvatiti na koji način mu je njegovo slikarstvo omogućilo da se održava na tankoj, hipotetičkoj granici između neuroze i psihoze. Umjetničke aktivnosti mogu se posmatrati kao metod razrješenja vječnog sukoba između mašte (uživanja) i stvarnosti (bola), pomoću kojih se izbjegavaju frustrirajući kompromisi svakodnevnog života koje smo prisiljeni činiti. Na taj način, slikanje je vjerovatno za Muncha predstavljalo vlastitu, ličnu terapiju koja ga je oslobađala napetosti pune patnje i od utvara koje su ga progonile. To je bio proces objektivizacije, stvoren da transformiše opasnu i potencijalno destruktivnu energiju u izvor kreativnosti i estetike.

Osnovna karakteristika Munchove umjetnosti jeste prisustvo kriznih momenata (na primer, susret sa smrću, ludilo, bolest kao prethodnica smrti), te opominjućih, zastrašujućih utvara kao što su prijeteće sjenke koje okružuju ljude u mnogim njegovim slikama. Ove sjenke djeluju kao da će progutati i ljude i sve oko njih. Naglašeno je oslikano psihičko stanje na samoj ivici psihoze i otuđenja. Ovakav doživljaj otuđenja, gubitak osjećaja realnosti (osjećaj da je „neko drugi” i „na nekom drugom mjestu” tipično za neke psihotične reakcije) Munch je izuzetno dobro predstavljao kroz fascinantne forme, boje koje svojim duboko tragičnim notama oslikavaju svu dramatičnost ljudskog postojanja. Nije iznenađujuće što se Munchov slikarski opus („samrtne postelje”, „očajnički krici” i „bolesničke sobe”) završava 1908. godine, kada je slikar smješten u kliniku za nervne bolesti.

Literatura:

Azeem, H. (2015). The art of Edvard Munch: a window onto a mind. BJPsych Advances. Vol. 21, 51-53
Bischoff, U. (1988). Edvard Munch: 1863-1944. Benedikt Taschen
Lubow, A. (2006). Edvard Munch: Beyond The Scream. Smithsonian Magazine
Rothenberg, A. (2015). Creativity and mental illnes II: The Scream.
Tibaldi, G. (1989). Psihologija i psihopatologija eksprezionizma. Libreria Cortina
Warick, L. (2000). Edvard Munch: A study of loss, grief and creativity. Auckland University Press
Autor: Enida Cokoja Đikić

 

Comments

comments

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *