Alfred Adler (Austrija, 1870 – Škotska, 1937) je bio liječnik i psihoterapeut. Isprva je bio pristaša Freudove psihoanalize, ali 1911. godine napušta psihoanalitički krug i osniva vlastitu školu individualne psihologije. Individualna psihologija polazi od tog da je osnovni motiv čovjekova djelovanja težnja za sticanjem moći i težnja za trijumfovanjem nad teškoćama koje su, po Adleru, urođene. Ako te težnje nisu zadovoljene pojavljuje se kompleks inferiornosti.
Prema Adleru, shvatanje o inferiornosti se može predstaviti u tri faze:
- organska inferiornost,
- inferiornost kod koje se nedostatak jedne sposobnosti nadoknađuje intenzivnim razvojem druge sposobnosti i
- inferiornost kod koje se smatra da je dijete samim svojim položajem inferiorno, zbog bespomoćnosti i zavisnosti od odraslih.
Specifično za Alfreda Adlera je to da je više pisao o zdravlju i ozdravljenju nego o patologiji. Neka od njegovih najznačajnijih djela su: „Studija o manjoj vrijednosti organa“ (1907), „O nervoznom karakteru“ (1912), „Liječenje i vaspitanje“ (1913), „Tehnika individualne psihologije“ (1928), „Problem homoseksualnosti“ (1930).
Djelo „O nervoznom karakteru“ predstavlja prikaz neurotičnog karaktera koji je pod uticajem fiktivnog krajnjeg cilja. S obzirom da je autor djela u početku bio pripadnik psihoanalize kao nit vodilju uzima činjenicu da dijete u prve četiri godine života kreira vlastiti model po kojem postavlja ciljeve u životu i načine rješavanja problema na koje nailazi. Različiti organski i socijalni faktori koji utiču na ličnost djeteta mogu dovesti do razvoja neurotičnog karaktera koji je zasnovan na osjećanju nesigurnosti i manje vrijednosti na koje je stavljen veliki značaj u ovom djelu.
Kompozicija djela „O nervoznom karakteru“ A. Adlera
Struktura djela se sastoji iz dva dijela: teorijskog i praktičnog u kojem prvi dio (teorijski) predstavlja prva autorova polazišta i zapažanja na datu temu dok drugi dio (praktični) se sastoji iz vlastitih autorovih istraživanja zasnovanih na kooperaciji sa drugim ljudima, a na bazi povjerenja.
Autor u djelu kao temelj neurotičnog karaktera postavlja razvijenost ega i nemogućnost uspostavljanja ravnoteže između ida i superega. Osoba sa takvim osobinama je emocionalno hladna, egocentrična i stremi ka superiornosti što ima za posledicu pojavu neuroze. S druge strane, neuroza se može javiti kod osoba koje imaju organsku inferiornost, kao i kod osoba koje nisu sposobne nadoknaditi nedostatak jedne sposobnosti razvijanjem druge. Osobe koje pate od organske inferiornosti trebalo bi da se skoncentrišu na formiranje i jačanje karakternih crta. Neurotični karakteri, da bi spasili osjećanje sopstvene vrijednosti, razvijaju osobine kao što su okrivljavanje sporednih faktora za svoju inferiornost, omalovažavanje drugih ljudi, svirepost i slično. Neurotične osobe također imaju nezdravu potrebu da budu iznad svih. Jedna od osobenosti takvog karaktera jeste izigravanje uloge junaka i mučenika u zavisnosti od tog kako im potrebe iziskuju. Takav način ponašanja može dovesti do ozbiljnih slučajeva neuroze kao što je rascjep ličnosti.
Adler pojedine osobine neurotičara poistovjećuje sa osobinama Jungovog introvertnog tipa ličnosti koji se sreće kod psihički zdravih ljudi, pri čemu stavlja naglasak na uzdizanje muškog dijela ličnosti u odnosu na ženski dio ličnosti koji je također preuzeo od Junga.
Njegov pokušaj da napravi jasnu granicu između neurotičara i psihički zdravog čovjeka ipak nije uspio jer većina osobina koje se javljaju kod neuroza mogu se pojaviti i van njih, to jest i kod psihički zdravog čovjeka.
Metod koji Adler koristi u svojim istraživanjima je saradnja sa drugim ljudima bazirana na povjerenju. U tom metodu Adler, da bi razumio prirodu problema i uspješno sproveo transformaciju ličnosti, prikuplja podatke iz najranijeg djetinjstva klijenta, najranijih sjećanja, mašte i snova. Adler, za razliku od Freuda, smatra da san treba posmatrati kao stav prema sadašnjosti.
Kritike Adlerovog djela
Kao značajan doprinos psihologiji navodi se Adlerovo zapažanje da mnoge organske bolesti imaju korijene u psihičkim tegobama. S druge strane, pojedini kritičari mu zamjeraju stavljanje velikog značaja na socijalne faktore kao uzročnike nekih mentalnih oboljenja.
Neki kritičari mu zamjeraju nejasno objašnjenje u prikazu razlika između „parazitskog tipa“ ličnosti djece i djece koja su zanemarena. U prvom slučaju se govori o djeci kojoj se ugađa, preuzimaju se odgovornosti za takvu djecu; u drugom slučaju je riječ o zanemarivanoj djeci zbog nepoželjnosti i suvišnosti. U oba slučaja može doći do razvijanja neurotičnog karaktera.
Jedna od zamjerki je i ta da se, po Adleru, neurotična stanja mogu sagledati tek kad su temeljno formirane neurotične sklonosti, što govori o nejasno uspostavljenoj granici između psihički zdravog i neurotičnog čovjeka tokom njihovog ontogenetskog razvoja.
Djelo je prvenstveno zamišljeno kao naučna studija u kojoj bi se jasno razgraničile karakterne osobenosti neurotičara i psihički zdravog čovjeka. Autor predstavlja zadovoljenje osjećanja zadovoljstva kao osnovnog cilja kojem stremi svaki čovjek. Zadovoljenje tog cilja dovodi do osjećaja moći. Međutim, kod ljudi koji ne mogu postići to osjećanje iz različitih razloga često dolazi do neurotičnih stanja. Adlerov pristup psihoterapiji se bazira na principu povjerenja i aktivnog uključivanja klijenta u raspravu. Ova studija je namjenjena psiholozima, psihoterapeutima i osobama koje rade s djecom. Bilo bi također poželjno da ova studija stigne u ruke roditelja kako bi ih se uputilo u ovu problematiku i ukazalo na pravilan pristup u odnosima sa djecom u cilju smanjivanja eventualnih posljedica.
Autor ovog djela, koliko god radikalno odstupao od svog prvobitnog opredjeljenja to jest Freudove psihoanalize, ipak je za temlje svoje individalne psihologije uzeo pojedine Freudove stavke kao i dio strukture ličnosti koju je utemeljio Jung.
Tema o kojoj se govori u djelu je aktuelna u današnjem vremenu kad se, rukovodeći se statističkim podacima, javlja sve veći broj ljudi koji pate od neurotskih tegoba. Razlozi za to su organske i socijalne prirode. U posebnu grupu se mogu svrstati neuroze koje su podstaknute PTSP-om.
O samom djelu, kao i o radu i istraživanju Alfreda Adlera općenito, bi se moglo reći da predstavlja prikaz u kojem osnovnu ulogu u čovjekovom psihičkom životu imaju odbrambeni psihički mehanizmi. Kao terapijski metod navodi se saradnja sa drugim ljudima uz aktivno učešće kako terapeuta tako i samog klijenta.
Priredila: Enida Cokoja Đikić
