Kada bismo poredali 1000 ljudi jedne do drugih, slučajno izabranih iz različitih dijelova svijeta, vidjeli bismo da niko od njih nema potpuno identičnu boju kože. Međutim, mi smo ipak skloni dijeliti ljude po boji kože samo na dvije kategorije: bijela i crna. Ovo je jedan od najjednostavnijih i najčešćih oblika etiketiranja i primjetit ćete da se uvijek javlja u dihotomnoj formi.
Etiketiranje može biti veoma korisno u lakšoj organizaciji i simplifikaciji stvari i često služi kao jednostavniji metod prenošenja objašnjenja. Međutim, etiketiranje mnogo češće ima negativnu konotaciju, posebno kada se radi o etiketiranju ljudi.
Loše strane etiketiranja se najčešće javljaju kada se etikete apliciraju neprecizno i u negativnom kontekstu, što može voditi do nesporazuma i prekida u komunikaciji jer se često (pogrešno) pretpostavlja da svi imamo istu definiciju određene etikete. Kada se radi o etiketiranju ljudi, uvijek se određena etiketa shvata kao definitivni zaključak o osobi, dok bi se to zapravo trebalo uzeti kao početna tačka u objašnjavanju karaktera te osobe.
Ponekad nesvjesno etiketiramo ljude. Na primjer, nakon prvog razgovora s osobom koju smo tek upoznali, nakon što je neka osoba postavila određenu objavu na društvenim mrežama, nakon što smo čuli određenu izjavu od osobe pored koje smo upravo prošli na ulici, skloni smo da donesemo zaključak o cjelokupnom karakteru te osobe. Samo etiketiranje je bazirano na dva osnovna elementa: predrasudama i prethodnom subjektivnom iskustvu pojedinca, što dalje vodi do formiranja netačnih očekivanja.
Predrasuda je neopravdan i netačan stav (najčešće negativnog konteksta) baziran na osnovu pripadnosti individue određenoj socijalnoj grupi, dok je prethodno subjektivno iskustvo zapravo posmatranje stvari, osobe ili situacije iz samo jedne tačke gledišta – subjektivne tačke, ne uzimajući u obzir druga mišljenja i stavove o istom.
Etiketiranje se često mijenja sa sterotipiziranjem. Stereotipiziranje je generalizacija grupe ljudi i bazirana je na pretpostavci na osnovu površnih informacija. Neke od najčešćih stereotipija su „Svi muškarci su snažni”, „Plavuše su glupe”, „Azijci su inteligentni”.
Gordon Allport, poznati psiholog, izjavio je da se „stereotipi javljaju kao rezultat normalnog ljudskog razmišljanja”. Uobičajeno je da ljudi izgrađuju mentalne kategorije kako bi lakše sortirali informacije i na taj način nastaju scheme ili mentalne kratice. Jedna takva schema nam omogućava da identificiramo individue u skladu sa određenim karakteristikama. Na primjer, kada mislimo o doktoru ili o profesoru, primjetit ćemo da smo skloni formirati očekivanja o tome kako bi taj doktor ili profesor trebalo da izgledaju ili kako bi trebalo da se ponašaju.
Stereotipije su utemeljene na različitostima između ljudi (spol, religija, rasa) i mnoga stereotipna uvjerenja mogu biti pogrešna i voditi ka diskriminaciji. S druge strane, etiketiranje je pripisivanje neke etikete jednoj osobi ili stavljanje te osobe u određenu kategoriju. Na polju sociologije, Howard Becker je predstavio teoriju etiketiranja koja ima temelje u simboličkom interakcionizmu. Becker vjeruje da su u svakodnevnoj ljudskoj interakciji ljudi skloni pripisivati drugima određene etikete. Na primjer, osoba može biti etiketirana kao „kriminalac”, nakon čega to postaje glavni status te osobe kojeg se više ne može riješiti i vratiti normalnom načinu života.
Svjesni smo postojanja razlika među ljudima – u komunikacionom stilu, stavovima, vrijednostima. Ono čega nismo svjesni je to da upravo te razlike koristimo da izgradimo zid oko određenih osoba. Njihova ponašanja, stavove i vrijednosti ne propuštamo kroz filtere objektivnosti kako bi ih bolje razumjeli nego donosimo zaključak i „stavljamo osobu u kutiju“. Sigurno vam se nekada dogodilo da upoznate osobu o kojoj ste prethodno od drugih ljudi čuli priče u negativnom kontekstu. Nakon upoznavanja s tom osobom ste ostali zapanjeni jer ste stekli dojam da se ne radi o istoj osobi zato što niste mogli povezati negativne karakteristike koje ste čuli od drugih s tom osobom. Razlog tome je što ste podlegli uticaju etiketiranja te osobe i očekivali ste da će osoba biti upravo onakva kakvu etiketu nosi.
Vratit ćemo se na početak teksta i povući ćemo pitanje boje kože. Jennifer Eberhardt, socijalni psiholog sa Univerziteta Stanford, sa suradnicima je napravila eksperiment u kojem je podijelila studente u dvije grupe. Svim studentima je pokazana fotografija čovjeka sa nejasnom bojom kože koji bi mogao ući i u kategorija osoba sa bijelim tenom, ali i u kategoriju osoba sa crnim tenom. Nakon toga, jednoj grupi studenata čovjek je opisan kao osoba sa bijelom bojom kože, a drugoj grupi studenata je opisan kao osoba sa crnom bojom kože. Zadatak je bio da svi studenti za četiri minute nacrtaju lik koji im je prikazan. Iako su svi studenti gledali u istu fotografiju tokom crtanja, oni studenti kojima je čovjek sa fotografije bio opisan kao osoba sa bijelom puti, nacrtali su čovjeka sa bijelom puti, a oni studenti kojima je čovjek sa fotografije opisan kao osoba sa crnom puti, nacrtali su čovjeka sa crnom puti. Rasno etiketiranje je formiralo leću koz koju su studenti posmatrali čovjeka sa fotografije, nesposobni da ga percipiraju neovisno od etikete koja mu je bila pripisana.
Šta se, zapravo, događa sa osobom koja je etiketirana? Alice Taybout i Richard Yalch su proveli istraživanje na grupi ljudi sedmicu dana prije izbora gdje su ispitanici iskazivali svoje stavove naspram nekoliko političkih kandidata. Nakon toga, svakom od ispitanika je saopšteno u koji od dva profila spadaju: glasači – osobe koje će sigurno glasati i osobe koje će vjerovatno glasati. U stvarnosti su ova dva „profila glasača” bili lažni i ispitanici su nasumično bili svrstavani u jedan od ova dva profila. Ono što se dogodilo jeste da je svaki od ispitanika formirao nešto što se u psihologiji naziva „samo-schema” na osnovu profila glasača kojem su pripadali, što znači da su prihvatili etiketu koja im je bila dodjeljena. Nakon održanih izbora, došlo se do saznanja da se „procenat onih ispitanika koji su bili etiketirani kao glasači – osobe koje će sigurno glasati povećao za 86.5% naspram 70.3% onih ispitanika koji su etiketirani kao osobe koje će vjerovatno glasati”.
Istraživanje koje se bavilo uticajem autoriteta na etiketiranje i samopoimanje osobe koja je bila etiketirana dovelo je do zanimljivih informacija. Na primjer, ako veoma cijenite nekog svog profesora i ako od tog profesora dobijate podršku u vidu vjerovanja u vas i vaš potencijal i koji vam uvijek govori da možete daleko stići sa svojim znanjem i sposobnostima, to će imati veći efekat nego što bi imalo da je to rekao neko od vaših kolega.
Kao što možemo zaključiti, etiketiranje ima i svoje pozitivne i svoje negativne strane, ali nažalost, dominiraju one negativnog konteksta. Da, etiketiranje nam pomaže da sortiramo informacije i iskustva i da lakše organizujemo stvari. Ali uvijek moramo imati na umu da su etikete samo etikete. Ako to konstantno budemo imali u vidu, mnogo manje će se javljati stigme i diskriminacija temeljene na osnovu rase, religije, spola, socioekonomskog statusa, mentalnog zdravlja, fizičkog zdravlja i slično.
Važno je da prepoznamo kada nekoga označimo kao „crnca”, on samim tim izgleda kao da ima crnju boju kože, kada nekoga označimo kao „glupog”, on samim tim izgleda gluplji, kada negoga označimo „siromašnim”, on samim time izgleda siromašniji… Ljudi nisu artikli u supermarketu, a mi nismo njihovi proizvođači koji smo zaduženi za lijepljenje etiketa na njihove ambalaže/ličnosti. Dopustimo i sebi i drugima biti slobodni da budemo ono što uistinu jesmo.
P. S. Da ne zaboravim napomenuti – analizirali smo statističke podatke web prometa naše stranice i došli smo do zaključka da su čitatelji Psihoverzuma družina odanih, inteligentnih i otvorenoumnih ljudi koji vole da redovno posjećuju našu stranicu. 😉
Reference:
Darley, J. M., Gross, P. H. (1983). A hypothesis-confirming bias in labeling effects. Journal of Personality and Social Psychology, 44, 20-33.
Eberhardt, J. L., Dasgupta, N., & Banaszynski, T. L. (2003). Believing is seeing: The effects of racial labels and implicit beliefs on face perception. Personality and Social Psychology Bulletin, 29, 360-370.
Forts, A. (1998). Status and Effects of Labeling. TASH Newsletter, page 13.
Gove, Walter R. (1975). Labelling of Deviance: Evaluating a Perspective. Hoboken: John Wiley & Sons Inc.
Autor: Enida Cokoja Đikić
