Zašto si mi mlijeko stavila u šolju, a ne u onaj moj lončić koji volim?
– Zato što ti odugovlačiš sa pijenjem mlijeka pa se brzo ohladi, a keramička šolja će duže zadržati toplotu mlijeka nego lončić.
– A zašto se ta šolja zove keramička?
– Hm… Ne znam. To ćemo poslije saznati iz „Google enciklopedije“. Ono što znam je da je ta šolja napravljena od posebnog materijala koji duže drži toplotu u odnosu na neke druge.
– Zašto to nisi naučila u školi?
– Zapravo mislim da sam učila, ali sam zaboravila.
Ovako se odvijao moj razgovor sa šestogodišnjom djevojčicom jedne prilike. Veliki broj kako jednostavnih tako i kompleksnih pitanja koja postavljaju djeca znaju roditelje i odrasle osobe iz njihovog okruženja dovesti do stadija iziritiranosti. Međutim, dobro je zastati i razmisliti zašto je pitanje postavljeno. Da jedna trogodišnja djevojčica svog oca Edwina Landa nije pitala zašto se mora čekati na izradu fotografija nakon fotografisanja, možda svijet nikada ne bi upoznao polaroid tehnologiju za izradu instant fotografija.
Djeca su sklona postavljati mnogo pitanja: „ko”, „šta”, „gdje”, „kada”, „kako”, „zašto”. Kada si dijete, uobičajeno je da postavljaš mnogo pitanja i da u tom periodu dominira pitanje „zašto“. Djetinjstvo je doba kada je dijete fascinirano životom, puno čiste znatiželje i željno znanja o mnogim stvarima. Informacije koje su mu date u tom periodu su bazični dio sistema na kojem dijete formira svoje buduće stavove i obrasce razmišljanja i ponašanja. Kako starimo, skloni smo u fokus stavljati pitanja „ko”, „šta”, „gdje”, „kada” i „kako” pritom potiskujući pitanje „zašto?“ To u mnogočemu ima veze sa edukacijskim sistemom, jer smo naučeni da budemo nagrađeni za dobar i tačan odgovor koji damo, a nikada za postavljeno dobro pitanje.
Prema jednom istraživanju, najveći procenat postavljanja pitanja je u periodu do pete godine života djeteta, nakon čega stepen postavljanja pitanja drastično opada. Do stasanja za obrazovanje na visokoškolskim ustanovama, osoba je skoro potpuno prestala postavljati pitanja od suštinske važnosti. Sada se postavlja pitanje: da li su djeca prestala postavljati pitanja zato što su izgubila interes ili su izgubila interes zato što im školski sistem servira „gotove“ informacije i pritom ne dopušta postavljanje „previše“ pitanja. Kada djecu počnemo podučavati prerano i obasipati ih velikim brojem informacija, mi im zapravo presijecamo put ispitivanja i istraživanja kojim bi sami mogli stići do saznanja. Ako djeci dopustimo da se razvijaju kroz ispitivanje i istraživanje vlastitih pitanja, kroz eksperimentisanje i bez opterećujućih instrukcija kako se nešto treba uraditi, djeca će pokazati veće znakove kreativnosti i radoznalosti kao i konačne efikasnosti u radu.
Značaj postavljanja pitanja „zašto?“
Odgovori na pitanja koja počinju sa „ko”, „šta”, „gdje”, „kada” i „kako” nam pružaju sirove činjenice. Odgovori na pitanje „zašto” nam pružaju razloge i detaljne informacije kako stvari funkcionišu kako bi ih u potpunosti razumjeli. „Zašto“ pitanje je pitanje koje nas prisiljava da se vratimo korak unazad i razmislimo više analitički.
Kada postavite pitanje „zašto?“ ne samo da dobijate detaljne informacije, nego ste Vi ta osoba koja ima kontrolu nad konverzacijom i koja ima glavnu riječ u vođenju razgovora. Razlog toga je taj što pitanje „zašto“ ima moć da zaokupi pažnju sagovornika više nego bilo koje drugo pitanje i da ga natjera da se zamisli.
Postavljanje pitanja „zašto“ nam otkriva pogrešno rezonovanje. Na primjer, osoba može sebi govoriti: „Uvijek kad pokušam nešto novo, doživim neuspjeh. Sigurno ću doživjeti neuspjeh svaki put kad pokušam nešto novo.“ Ovo je tipičan primjer polarizovanog razmišljanja i pretjerane generalizacije. Ako se osoba zapita zašto tako misli, vjerovatno će doći do zaključka da nije imala afinitete za stvari u kojima je doživjela neuspjeh ili da su tadašnje okolnosti uveliko uticale na neuspjeh. To će je voditi ka daljem razmišljanju o tome u kojim stvarima će njene sposobnosti doći do punog izražaja i na koji način će moći promijeniti eventualne okolinske faktore ili adaptirati svoje sposobnosti tim faktorima u određenoj mjeri.
Kada se radi o postavljanju „zašto“ pitanja u radnom okruženju, takvo pitanje često, ako ne i uvijek ima negativnu konotaciju, jer „zašto“ pitanje postaje zamjena za neslaganje sa nekom odlukom ili akcijom. Zašto se to dešava? Kada nismo u dobrim odnosima sa nekim kolegom osjećamo se neprijatno da otvoreno istupimo i kažemo: „Ne slažem se.“ Umjesto toga svoje neslaganje izražavamo nedirektno postavljajući pitanje „zašto“ pri čemu drugu stranu navodite da objašnjava razloge neke odluke. Onda se možete bez ustručavanja ne složiti s tim razlozima, jer takvim pristupom možete svoje neslaganje izraziti na manje agresivan i nedirektan način.
Na visokoj cijeni u radnim okruženjima je kolegijalnost: želimo se osjećati dijelom grupe ljudi s kojima radimo i želimo da vlada međusobno poštovanje unutar te grupe. Iz tog razloga pitanje „zašto“ zapravo ne bi trebalo da ima negativan prizvuk. Kada pitamo nekoga „zašto“, nerijetko osoba odmah zauzima odbrambeni stav, zato što unaprijed misli da ćemo izraziti neslaganje. Međutim, to ne mora da bude tako. U cilju ostvarenja kolegijalnosti, takvo pitanje nam može donijeti mnoge beneficije. Postavljanjem pitanja se mogu otkriti ideje koje su nedovoljno razvijene i koje se razjašnjavanjem i timskim radom mogu unaprijediti. Postavljanjem pitanja se mogu razjasniti eventualne nesuglasice i unaprijediti međuljudski odnosi, a samim tim i radna atmosfera koja će biti daleko podsticajnija za rad.
Kako u profesionalnim, tako i u ličnim međuljudskim odnosima „zašto“ pitanje može biti od velike koristi. Veliki broj ljudi ide linijom manjeg otpora pa čak i kada se radi o nekim banalnim stvarima. Lakše im je da svoje (često negativne) emocije ili razmišljanja baziraju na pretpostavkama o akcijama drugih ljudi umjesto da ih otvoreno pitaju i time uklone pretpostavke. Pored otklanjanja pretpostavki, pitanje „zašto“ je od značaja i kod uklanjanja pristrasnosti i popunjavanja „rupa“ u logičkom razmišljanju. Takav pristup nam omogućava da stvari posmatramo više analitički i da objektivno sagledamo činjenice.
„Zašto“ pitanje se ne postavlja samo drugima. Postavlja se i samom sebi. Od velikog je značaja za naš lični razvoj i zdrav um. Zašto nešto radimo? Zašto nam je važan neki cilj u životu? Zašto nešto/nekog volimo/ne volimo? Zašto radimo stvari koje nas čine nesretnim? Zašto ne počnemo raditi stvari koje nas čine sretnim?
Kao djeca se ne bojimo postavljati pitanja. Vremenom nas počnu učiti da ćemo zvučati glupo ako postavljamo pitanja, pa onda postavljamo sve manje i manje pitanja, dok konačno skoro ne prestanemo ispitivati i istraživati. Kada sljedeći put nešto ne budemo znali, ali nas bude isuviše strah i sram da pitamo kako ne bismo „ispali glupi“, prisjetimo se Konfučijeve izreke: „Čovjek koji postavlja pitanja je budala pet minuta. Čovjek koji ne postavlja pitanja ostaje budala zauvijek.“ Šta ćete odabrati: pitati ili ne?
Autor: Enida Cokoja Đikić
Reference:
- Costall, A. (1986). Cognitive psychology in question. St. Martin’s Press.
- Dantonio, M., Beisenherz, P.C. (2000). Learning to Question, Questioning to Learn. Pearson.
- Froschheiser, L. (2006). Vital Factors: The Secret to Transforming Your Business – And Your Life
- Nedley, N. (2011). The lost art of thinking. Nedley Publishing.
