Svi smo mi mnogo puta čuli ili izgovorili rečenicu „Ne verujem dok ne vidim svojim očima“. Jer, kome ćemo drugom verovati? I psiholozi kažu da smo potpuno u pravu – naše oči, zapravo sva naša čula, su fantastični sistemi koji nam omogućavaju da opazimo ono što se oko nas dešava. S druge strane, svaki malo bolji mađioničar nateraće naša čula da se predaju u potpunom porazu i da priznaju da nemaju pojma gde je završio taj novčić iz ruke a maloprejebiotu! Gde nas to onda ostavlja na kraju - treba li da verujemo svojim čulima ili ne?
Praznični self-help: Pazi kako želiš, a ne šta poželiš!
Za ovu vežbu će vam trebati malo mašte, malo volje i malo zdravog razuma. Ukoliko ste skupili sve sastojke možete pristupiti zadatku:
1. Zamislite da želite, da bi baš dobro bilo da vam Deda Mraz ispod jelke ostavi 150 evra. Stvarno zamislite da to želite i da se tome nadate, ali iskreno verujete da nije smak sveta ako se to i ne desi.
Ono što se stvarno nalazi u koverti ispod jelke je 100 evra. Kako se osećate kada to otkrijete? (Pretpostavljamo da ste razočarani, nezadovoljni, zabrinuti.)
2. Zamislite sada da mislite da ispod jelke apsolutno morate pronaći 150 evra. Ta suma jednostavno mora da se nađe u koverti, mora, mora i mora.
Kako se osećate kada otvorite kovertu i uvidite da je tamo ipak 100 evra? (Pretpostavljamo da ste uspaničeni, besni, možda očajni.)
Uočite da u oba slučaja imate istog Deda Mraza i jelku, istu sumu novca, a sasvim različita osećanja.
3. Zamislite sada da i dalje mislite da apsolutno morate naći 150 evra ispod jelke, a kad otvorite kovertu otkrijete da se tamo nalazi 200 evra.
Kako se osećate? (Pretpostavljamo da ste ushićeni ili osećate veliko olakšanje.)
4. A sada zamislite isti scenario kao i u prethodnom slučaju, smatrate da aspsolutno morate imati 150 evra, a nalazite 200.
Ipak, nešto bi vas moglo nagnati da budete napeti, da strepite... (Pretpostavljamo da je to mogućnost da taj novac izgubite, potrošite ili da vam ga neko uzme)

Naravoučenije:
(Ne, ne morate uopšte odustati od verovanja u Deda Mraza)
Svi ljudi na svetu, bogati i siromašni, budu uznemireni kada ne dobiju ono što misle da moraju dobiti. Čak i kada to imaju, bivaju uznemireni jer bi to mogli izgubiti. Međutim, kada ljudi žele, ali ne zahtevaju, kada bi nešto voleli da imaju, ali ne smatraju to apsolutnom nužnošću, onda osećaju zabrinutost, frustraciju, nezadovoljstvo - zdrave negativne emocije koje ih motivišu da nešto preduzmu da to promene ili da prihvate realnost.
Dakle, napravimo razliku između želje i zahteva koje postavljamo sebi, drugima i životu. Kada nešto želimo, mi procenjujemo da će nam to doneti radost i zadovoljstvo, što se obično (ali ne nužno) i desi kada to ostvarimo, a ukoliko to neostvarimo bićemo frustrirani, nezadovoljni, ali motivisani da nastavimo život dalje.
Kada nešto zahtevamo, mi onda verujemo da je to aspolutno neophodno i da mora biti, pa kada se to ne desi onda su negativne emocije veoma intenzivne, dugoročne i destruktivne. Loša vest je što uvek postoji verovatnoća da se ne dogodi ono što zahtevamo od sebe, ljudi i života. Jedine nužnosti su one koje su u bukvalnom smislu vezane za opstanak i preživljavanje, sve ostalo su fini ukrasi koji život čine udobnijim. Težiti radosti i blagostanju zdravo je i poželjno, zato se ne ustručavajte u svojim željama - naučite kako da želite!
Literatura: Dryden, W. (2002). Fundamentals of Rational Emotive Behaviour Therapy. London: Whurr Publishers Ltd.Autor: Dr Stanislava Popov, psihoterapeut
Bliski susret sa sindromom balkanskog muškarca
Svedoci smo sve većeg nesklada i nerazumevanja između muškaraca i žena u emotivnim vezama koje su produkt veza za jednu noć ili kratkih i neozbiljnih veza gde partneri nisu stigli bolje da se upoznaju i posvete jedno drugom. Mnogi za to krive “brz način života” koji podrazumeva površnost i svakako da ima udela u tome, ali iza toga se krije nedostatak snage individue da se otvori i pokaže onakvim kakva zaista jeste. Strahujući od toga da će partnerka videti nežniju i mekšu stranu muškarca, on stavlja masku i predstavlja se kao čvrst i siguran u sebe.
Zašto su (stvarno) dobri praznici
Stres novogodišnjih praznika najbolje znaju mame koje jure sniženja, cure koje ushićeno jure najlepšu frizuru i haljinu i mesto za doček, frajeri koji bi da se omaste a nešto im ne ide, računovođe kojima se približava pravo svođenje računa, i oni koji osećaju depresiju novogodišnjih praznika bilo zbog toga što su im besmisleni ili zbog toga što su odlučili da „svedu račune“ od prethodne godine, a najradije bi da je zaborave. Ili jednostavno nemaju lovu da se teleportuju. To novogodišnje sabiranje i oduzimanje uvek nosi teret prethodnih, kada ste sebi obećavali da ćete biti lepši, pametniji, bolji, hrabriji. Ovoga puta biće sasvim drugačije. Zbog čega ne bude?
Može li samopouzdanje da šteti mentalnom zdravlju?
Ako bih iz svoje prakse morala da izaberem šta je ono što mladi ljudi najčešće žele kada se jave na psihološko savetovanje jeste da imaju više samopouzdanja. Kada malo detaljnije proanaliziramo tu želju, često dođemo do toga da oni ne misle toliko na samouverenost u pogledu neke konkretne aktivnosti (što je bliže pojmu samopouzdanja), već žele da više vole sebe i više vrednuju sebe (što je bliže pojmu samopoštovanja). Na prvi pogled to deluje sasvim OK i nema ničega o čemu bi se tu moglo diskutovati. Sasvim jedna prirodna želja. Ipak, savremena istraživanja iz domena psihologije ličnosti, kao i iz oblasti kognitivno-bihejvioralne terapije ukazuju da je vreme da preispitamo opšte popularne koncepte samopouzdanja i samopoštovanja.
Izgovori STOP: Vežbanjem do boljeg mentalnog zdravlja
Ovo je doba godine kada se donose sve one odluke koje se čine suviše važnim da bi smo ih sprovodili tamo nekog običnog ponedeljka ili od prvog u mesecu. A možda smo ih previše puta odlagali, pa se Nova godina čini kao poslednja nada za sve one odluke za koje znamo da su dobre za nas i da bi trebalo da se pozabavimo njihovim sprovođenjem, ali ih ostavimo u nekom kutku našeg mozga za... pomenuti ponedeljak, prvi u mesecu, kada otopli, kad zahladni, kad prođu ispiti, kad odem na godišnji... I vreme prolazi (jer to je ono što radi vreme), a odluke i dalje čame i čekaju neko bolje vreme da se realizuju.
Životno doba i zadovoljstvo životom: Najbolje tek dolazi?
Kada smo mali i kada idemo u školu, jedva čekamo da je završimo, da porastemo. Ceo svet čini se punim mogućnosti, a tek kada zagazimo u dvadesete i shvatimo šta stvarno podrazumeva svet odraslih, počnemo da čeznemo za bezbrižnošću detinjstva. Na prvi pogled ironično, ali šta kažu istraživanja, u kom životnom periodu smo zaista najmanje zadovoljni svojim životom?









