Zašto smo, zaboga, toliko nesrećni?

Kategorija: Psihovesti

kisa1_1358257892_670x0

Kulturološki ili ne, zapisano u tradiciji ili ne, tek na svim listama srećnih naroda uvek smo negde pri dnu. Možda sreća može da se izmeri po osmesima, a možda i po subjektivnom osećanju ili po krvnim zrncima, ali ta stalna potraga za osećajem sreće i traženjem mana neke od nas je presekla i učinila manje svesnim sreće koju imamo sada.

Čudno je to čega se sve čovek seća. Kažu da su emocije odlučujuće za to šta ćete trajno memorisati, posebno iz perioda detinjstva. I možda su baš one krive što se jednog nimalo važnog, niti posebnog događaja sećamo svi iz generacije odeljenske zajednice jednog osmog dva „Ujedinjenih nacija“. Nije nam taj događaj promenio život, niti je imao bilo kakve posledice, ali iz nekog razloga, ne samo da ga se sećamo, već mu se i danas kao davno odrasli ljudi smejemo. Možda je u pitanju naglasak profesorke francuskog, jedne od mnogih koje smo imali i koja se najkraće zadržala, ali njena reakcija na kikotanje drugarice Maje, koja je uvek imala zarazan smeh, dana je nešto čemu se mi kikoćemo.

„Maja, ako ne prestaneš da se smeješ bićeš ispitana, ocenjena, izbačena i upisana“. Niko od nas ne ume da objasni šta nam je danas smešno u toj rečenici. Niti zašto je se ama baš svi sećamo, sa sve ispravnim naglaskom profesorke zvane Maja. Niti zbog čega smo se tada cepali s glavama pod klupama. Ali nas taj događaj beskrajno veseli.

Možda je to zbog onog deteta u nama koje nije odraslo, deteta koje se sa sistemom ukalupljavanja borilo na svoj način, ali tek vrlo često pomislim na tu scenu i taj iskren smeh kad putujem do redakcije 52-ojkom, onom istom u kojoj čuveni vozač Milorad Zatezalo poželi dobar dan svakom putniku. I „natera“ ga da mu se osmehne iako je pre toga bogoradao na nekoga jer nije hteo da se pomeri sa vrata a na sredini ima toliko mesta.

Novinarski posao nije lak, ali hvala bogu ne zahteva rana ustajanja, pa kad vas okolnost na to natera da se gužvate s onima što rade od sedam do četiri ili od osam do pet, odlična zanimacija u busu mogu da budu ili slušanje muzike, pisanje poruka ili analiziranje ljudi. I nepogrešivo često pomislim: koji je naš problem pa smo toliko ozbiljni?

Zbog čega se retko smejemo, zapravo, zbog čega smo toliko zlovoljni? Da li su geni ili težak život zaslužni za naša kamena lica, koja se skamene posebno u jutarnjem špicu dok ih s leđa gura ranac nekog srednjoškolca kojem je te nedelje zapala prva smena. I koji se na to još, gle bezobrazluka, kikoće s ranog jutra! Za lica isklesana kao na teškom vetru i kiši, kao da ih je pržilo sunce dok su zgrbljeni na polju negde plevili za život.

Nije velika razlika ni kad posmatrate vozače u automobilima koji besomučno trube jer eto svi drugi su tako loši i spori za volanom, a on tako žuri. Pomislili biste da je drugačije negde oko deset ili jedanaest (novi špic), ali tada oni koji bi trebalo da budu najblaži, naše bake i deke, oni umeju najviše da gunđaju, prigovaraju, žale se na vašu mladost i nepoštovanje ili na glasan razgovor mladića zbog kojeg namrštena gospođa mora da napusti prevoz jer joj je upropastio dan.

crowd-of-people_picnikKad ste klinac, smejanje pripisuju vašoj neozbiljnosti. Kad ste u pubertetu, „ludim godinama“. A kad ste stariji, već i sami prestanete da se smejete, jer šta može da vam bude smešno na putu od kuće do posla? Možda isto ono što je smešno jednom Kubancu ili Špancu? Grku, Italijanu? Zar je ovaj život toliko težak, teži nego Kubanaca, Španaca, Grka ili Italijana? Zar nam se ama baš ništa nikad nije dogodilo lepo i živimo gore nego gladna deca u Somaliji? Od naroda koji se ponosi da ima smisao za humor, koji je iz nedaća izašao jači, očekivali biste više smeha. Da li stranci vide samo onaj Beograd, onu Srbiju koja se opušta na splavovima, pa nam oprašta ovu? Da li stranac vidi kako gospođe umeju da cokću kad vam se dete od srca smeje ili glasnije priča u restoranu? Da li vidi to kako zatvarate prozore i vrata kad se čuje dečja graja s ulice?

Kulturološki ili ne, zapisano u tradiciji ili ne, tek na svim listama srećnih naroda uvek smo negde pri dnu. Možda sreća može da se izmeri po
osmesima, a možda i po subjektivnom osećanju ili po krvnim zrncima, ali ta stalna potraga za osećajem sreće i traženjem mana neke od nas je presekla i učinila manje svesnim sreće koju imamo sada.

Da je sreća postavljena kao osnovni cilj modernog društva, potvrđuje nam i klinički psiholog Sanja Dutina, koja kaže da su i istraživanja o sreći aktuelna poslednjih godina još jedan produkt zapadnjačke „industrije sreće“ koja smatra da se ona može objektivno izmeriti i da su joj parametri, na nivou naroda, bogatstvo, zdravlje, političke institucije i slično.

„Sreća u tom smislu postaje politizovana. Poređati različite narode na jedinstvenoj lestvici sreće sa sobom nosi brojne probleme. Zanemaruje se da je sreća kulturno uslovljena i da ne znamo da li postoje i koji su univerzalni uslovi sreće. U kolektivističkim društvima ona nije na prvom mestu, i za očekivati je da se takve zemlje kotiraju niže (kao na primer Japan). Sreća je lična i komplikovana, i spada u one velike reči koje svi razumeju ali suštinski ostaju nejasne, jer ne postoji jedinstvena i precizna definicija. Nekada je izjednačavamo sa dobrim životom, ali iako je možda osnova dobrog života, nije jedino što ga čini takvim. Nekada predstavlja onu rupu između toga kakav život živimo a kakav želimo da živimo. Tako zapadna kultura može uticati na pad sreće u siromašnijim zemljama jer se porede sa onim što propagira marketinška industrija i sa stereotipnim zapadnjačkim stilom života, koji je nedostižan običnom čoveku“.

Kada se pominje doživljaj sreće ljudi najčešće govore o emociji sreće, ali to je samo jedna komponenta procene subjektivnog blagostanja, kaže psihoterapeut Milica Jakšić i razbija nam zabludu da je osmeh merilo zadovoljstva životom. „Ovaj konstrukt osim doživljavanja prijatnih emocija uključuje i ocenu zadovoljstva životom, kao i smanjeno doživljavanje negativnih emocija. Istraživanja pokazuju da su materijalni prihodi povezani sa ocenom kvaliteta života, ali ne i sa doživljavanjem prijatnih emocija. Jedan istraživač to objašnjava na sledeći način: novac je povezan sa time da ljudi imaju ono što žele, a ne da im se sviđa ono što imaju. Upravo zbog toga srećemo nasmejane ljude koji su nižeg socijalno-ekonomskog statusa i, obrnuto, namrgođene ljude višeg statusa“.

Milica Jakšić, međutim, ističe da negovanje odnosa prema sebi kao nesrećnom narodu, ali i prema drugim ljudima i grupama, predstavlja negovanje kulture predrasuda. Naša sagovornica ističe da se prenošenjem takvih priča o narodu kao o žrtvi osnažuje doživljaj ugroženosti kod pojedinca, iz čega može da se razviju snažni strahovi ali i snažna ljutnja.

„Nijedna od ovih emocija, zapravo, u svom ekstremnom obliku ne donosi dobro, ni ljudima koji ih doživljavaju, a ni državi kojoj ti građani pripadaju. Sa druge strane, depresija, strepnje i ljutnja koje ljudi doživljavaju nisu nikako iznenađujuće ukoliko uvažimo iskustva kroz koja smo prolazili i kroz koja prolazimo svakodnevno. Siromaštvo, nezaposlenost, praktična obesmišljenost obrazovanja i usavršavanja, iskustva ratova… Prirodno je da budemo nezadovoljni, zabrinuti i frustrirani. Ono što nam ostaje je da se pobrinemo da nas naše emocije ne remete, pošto je stanje u društvu svakako nepovoljno za običnog čoveka. To znači da ponesemo neizbežnu teskobu koju dolazi sa ovom stvarnošću i da ipak nastojimo da svaki dan učinimo koliko god možemo smislenim“.

thumbs-up-istock_000005604144medium1-e1318916111684Ipak, ona kaže da naši ljudi vešto neguju opreznost kada je reč o sreći. „Kada neko kaže da je doživeo nešto prijatno, kucne u drvo tri puta ili doda: ‘Da ne čuje zlo’’. Objašnjavamo sled događaja spoljašnjim, promenljivim činiocima nad kojima mi navodno nismo imali kontrolu. Zbog toga strepimo i brinemo da sreća neće potrajati. U želji da ne izgubimo ovo osećanje zaboravljamo da je svako kovač svoje sreće. Zaboravljamo da je iza tog našeg osećanja sreće najčešće bilo naše odricanje, naš trud i zalaganje, naša lična posvećenost tim ciljevima. Zato treba da naučimo da umesto što lupamo tri puta u nešto drveno, potapšemo sebe po ramenu i kažemo: Bravo majstore!“

I Sanja Dutina smatra da bi trebalo izbegavati bilo kakav oblik generalizacije na osnovu čega narod interpretiramo kao nesrećan, ali dodaje da su patnja i bezvoljnost nešto što je jako prisutno u današnjem društvu.

„Stanje u zemlji je takvo da je prisutna politička nestabilnost, nezaposlenost, ekonomska stagnacija – i sve to dovodi do hroničnog stresa, ali i do ‘kulturnog siromaštva’ u odnosu na Zapad. I posle svih ratova, desio se 5. oktobar, koji je za mnoge predstavljao nadu u bolji život, a kada očekivanja nisu ispunjena, ne samo da nam je ostalo nezadovoljstvo, već je došlo do opšte apatije među ljudima, i to su oni izrazi lica koje svakodnevno srećemo na ulici. Sreća jednim delom podrazumeva pozitivan stav prema budućnosti, nadu i optimizam, pozitivna očekivanja, a ovde ljudi nemaju veru u budućnost i bolje sutra, izgubili su cilj. Bez stabilnosti u zemlji, ljudi nemaju osećaj kontrole nad svojim životom čak ni u svakodnevnim aktivnostima. Velika je razlika između bogatih i siromašnih, srednja klasa nestaje. Usled svih ovih frustracija, normalno je da smo nezadovoljni. Ali nije to samo pitanje nedostatka novca i siromaštva, jer jasno je da novac ne donosi sreću. Mnoge bogate zemlje se na toj istoj lestvici kotiraju niže od očekivanog. Nesreću pravdamo novcem, jer u njegovom nedostatku mislimo da je on rešenje svih problema, a nije. I to je opet problem izjednačavanja sreće sa uslovima života. Zaboravljamo da je čine i druge stvari – dobro zdravlje, dobri odnosi sa prijateljima, porodicom ljudima uopšte“.

Sanja Dutina smatra da deca treba da nam budu uzor kad je reč o smehu, ali da je greška nas „odraslih“ što smeh izjednačavamo sa neozbiljnošću, neprofesionalnošću i površnošću. „To je nešto što učimo i decu, pa je jasno zašto se, kako rastamo, sve manje smejemo. Dakle, čini se da smo još kao deca stekli ‘zabranu na smeh’. Smeh kod drugih, mlađih nam smeta jer nas podseća na bezbrižnost, radost trenutka, zadovoljstva sada i ovde… Smeh se ne uklapa u obrazac kojim posmatramo svet odraslih, ozbiljnih i pametnih. Takođe, svi smo bar jednom čuli ‘ne smej se, oplakaćeš‘, što proizilazi iz primitivnog, magijskog mišljenja, odnosno straha da će nam se, ako se smejemo, desiti nešto loše. Naravno, činjenično stanje je potpuno drugačije, treba nam smeh, jer smeh je lek čije dobrobiti potvrđuju brojna istraživanja“.

Ipak, izgleda da je lakše žaliti se i prazniti se sa namrgođenim izrazom lica, svaliti krivicu na spoljašnje faktore, nego sagledati koji su to aspekti života koji zavise od nas samih i na koje možemo da utičemo, smatra Sanja Dutina i dodaje da sve zavisi od toga koliko realno gledamo na život.

„Tek kada promenimo negativne stavove bićemo u mogućnosti da nešto zaista konstruktivno i uradimo, u skladu sa našim životnim planom i ciljevima. Treba da se fokusiramo na ono što je dobro u životu, i to je ključno za očuvanje mentalnog zdravlja. Problem je što se lakše naviknemo na dobre stvari u životu, nego na one loše. Ljudi ne prihvataju cikličnost dobrih i loših stvari, i kada nešto krene po zlu, to doživljavaju kao potvrdu loše sreće, a ne kao nešto sasvim prirodno. Sreću ne možemo izjednačiti sa zadovoljstvom, jer je ono periodično i kratko traje. Postoje ljudi koji su srećni iako im život ne pruža zadovoljstva, a postoje i oni koji imaju mnoga, a nisu srećni. Problem je što često mislimo da je sreća ispunjenje svih potreba i želja pojedinca, posebno onih koje se doživljavaju kao prioritet i najznačajnije, a koje teško mogu da se dostignu jer je sistem takav da pojedinci zavise od društva. Zaboravljamo da sreća podrazumeva više životnih aspekata“.

skakanje-po-barici-1000x624

Često verujemo da druge osobe mogu da nam brane da budemo srećni, ali na našu sreću, kako kaže psihoterapeut Milica Jakšić, nije stvarno tako.

„Mi smo sami odgovorni za to kako se osećamo. Ništa ne može da nam pokvari dan. Možemo mi sebi da pokvarimo dan – tako što ćemo sami sebe postideti pred oštrim opaskama ili prekornim pogledima. Sa druge strane, nerealan je i zahtev da nam svaki dan bude ispunjen prijatnim osećanjima i srećom. Iako je ova težnja ka prijatnosti sasvim prirodna, ona je veoma često neostvariva. Srećna vest je da je prirodno da budemo srećni, jednako koliko je prirodno i da patimo. Kada ljudima nije do smeha, nije poželjno reći im da se smeju na silu. Sila ne pomaže kada je reč o emocijama. Emocije su suviše uporne da bi ih dugoročno mogao zavesti jedan kiseo osmeh. Ukoliko na tom osmehu insistiramo, mi zapravo radimo protiv naših sagovornika. Pozovite njihove emocije da sednu sa vama i pažljivo ih saslušajte. Budite strpljiv i blagonaklon sagovornik. Nekada je to dovoljno. Da date prostor da prijatelj čuje sebe. Da ih vi čujete. Nekada to neće biti dovoljno. Ako je tako, ohrabrite svoje sagovornike da potraže nekoga ko će sa njima pronaći mudrost u toj patnji. Zrno istine koju nose te emocije nas zapravo vodi u dugoročnu sreću. A na nama je da ih povedemo na put“.

Piše: Zorica Marković
Izvor: Nedeljnik

Comments

comments

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *

Ово веб место користи Акисмет како би смањило непожељне. Сазнајте како се ваши коментари обрађују.