U psihologiji ličnosti, makijavelizam predstavlja ciničan i manipulativan pristup međuljudskim odnosima, koji podrazumeva i „moralnu fleksibilnost” radi sticanja lične koristi.
Ljudi koji imaju ovu izraženu ovu osobinu na visoko mesto po važnosti stavljaju novac, moć i takmičenje, a smatra se i da teže postizanju svojih ciljeva po cenu dobrobiti drugih, ili makar bez osvrtanja na istu (Jones & Paulhus, 2009). Makijavelizam je, takođe, deo „tamne trijade”, grupe socijalno averzivnih, samousmerenih crta ličnosti; druge dve su narcizam (grandiozan osećaj sopstvene superiornosti u odnosu na druge i prava na poseban tretman) i psihopatija (bezdušno nevođenje računa o pravima drugih, u kombinaciji sa nesmotrenom impulsivnošću) (Jones & Figueredo, 2019).
Iako sva tri člana tamne trijade dele zajedničko jezgro interpersonalnog antagonizma, prisutna je debata u vezi sa tim do koje mere se ove tri osobine međusobno razlikuju. Recimo, postoje sumnje da postojeći inventari za merenja makijavelizma u suštini „gađaju” istu crtu kao što je psihopatija, pa stoga mogu biti suvišni (Miller, Hyatt, Maples‐Keller, Carter, & Lynam, 2017). U svakom slučaju, nedavno sprovedena studija (Peterson & Palmer, 2019) sugeriše da se „makijavelisti” razlikuju po svojoj političkoj ambiciji, dok psihopate obično ne mare mnogo za politiku. To bi moglo da ukazuje na smislenu i teorijski značajnu distinkciju između makijavelizma i psihopatije.
Iako koncepti makijavelizma i psihopatije dele zajedničke elemente, kao što su spremnost da se koriste manipulacija i obmana u svrhe postizanja sopstvenih ciljeva, psihopatija je takođe povezana sa impulsivnošću, dok su, u teoriji, makijavelisti skloniji planiranju i dugoročnim spram kratkoročnih ciljeva. Osim toga, sugeriše se da se, za razliku od psihopatije, makijavelizam povezuje sa manje nasilnim, prikrivenijim oblicima nedoličnog ponašanja, kao što su laganje, varanje i izdaja, posebno kad je mogućnost ispaštanja zbog toga malo ili nimalo verovatna (Jones & Paulhus, 2009). Na primer, makijavelisti su skloniji da varaju na seminarskim radovima nego na pismenim ispitima. Stoga, njihovo varanje se čini više strateškim, a manje nesmotreni impulsivnim.
Sa druge strane, neka istraživanja sugerišu da se, suprotno teorijskim očekivanja, aktuelne mere makijavelizma, povezuju sa impulsivnošću i potragom za uzbuđenjem. Osim toga, iako su svi članovi tamne trijade povezani sa niskom prijatnošću (crta ličnosti koja odražava brigu za dobrobit drugih), u teoriji, makijavelizam, za razliku od psihopatije, trebalo bi da bude povezan sa visokom savesnošću, crtom koja je u vezi sa kontrolom impulsa i dugoročnim planiranjem. Ipak, prikaz nekoliko studija (Miller et al, 2017) pokazalo je da su i psihopatija i makijavelizam povezani sa slabim dugoročnim planiranjem i razmatranjem pre delanja. Doduše, u istom prikazu, pronađeno je da psihopatija ima statistički značajnu pozitivni korekaciju sa problemima u ponašanju kao što su antisocijalnost, zloupotreba psihoaktivnih supstanci i kockanje, dok makijavelizam nema. To je donekle u saglasnosti sa stanovištem da makijavelisti imaju veću sklonost, u odnosu na psihopate, da budu selektivni i da strateški određuju svoje ponašanje, nego da preduzimaju implusivne rizike.
Uprkos tome, autori pomenutog prikaza smatraju da aktuelna istraživanja koriste postojeće inventare za merenja makijavelizma koji u stvari mere psihopatiju, te da bi adekvatniji koncept makijavelizma mogao da podrazumeva njihovu sposobnost za dugoročno planiranje, uz istovremenu sebičnost i manipulativnost.
Uprkos očiglednim nedostacima postojećih mera, postoje dokazi o interesantnim razlikama između makijavelista i psihopata, koje su važne za razumevanje same osnove makijavelizma. Jedno istraživanje (Peterson & Palmer, 2019) tamne trijade i političke ambicije pokazalo je da postoje razlike između sve tri osobine ličnosti, spram toga kako su one povezane sa specifičnim interesima u specifičnim aktivnostima koje uključuju bavljenje politikom. Štaviše, oni su pronašli da su narcizam i makijavelizam povezani za zainteresovanošću za najvišim političkim pozicijama i doživljaju kvalifikovanosti da se bude glavni, dok psihopatija nije. Makijavelizam je, sam za sebe, povezan sa pozitivnim pogledom na određene aktivnosti koje su povezane sa kandidaturom za političku funkciju, kao što su prikupljanje sredstava, saradnja sa zvaničnicima političke strane, interakcija sa medijima i posvećivanju vremena koje je potrebno za kandidovanje na neku funkciju. Narcizam nije bio povezan sa interesovanjem za ove aktivnosti, dok je psihopatija bila u vezi sa aktivnom averzijom ka svim ovim aktivnostima.
To bi moglo da ukazuje na to da, iako narcisi vole ideju da budu na funkciji, imaju malo interesovanja da zaista rade ono što je za to potrebno. Makijavelisti, sa druge strane, deluje da smatraju da bi uživali u svakodnevnim aktivnostima koje kandidatura za funkciju podrazumeva, dok se psihopatama ova ideja uopšte ne dopada. Stoga se čini da se makijavelisti i psihopate veoma razlikuju po stavovima i ponašanjima koji su potrebni da bi se stekla politička moć. Autori te studije smatraju da bi psihopatama moglo manjkati želje da stupaju u interakciju sa drugima, dok bi makijavelisti mogli zaista da uživaju u procesu interakcije sa ljudima u svrhe uticanja na njih. To je donekle u saglasnosti sa time da su makijavelisti zainteresovani za dugoročno planiranje i da više teže za moći nego psihopate. Imajući u vidu da je crta makijavelizma nazvana po političkom filozofu Nikolu Makijaveliju, stvari se posebno dobro međusobno uklapaju.
Ograničenje studije o političkoj ambiciji je to što je koristila samo skale samoprocene, bez uvida u bilo kakve realne ishode, pa nije jasno da li su makijavelisti stvarno bolji u politici od psihopata i narcisa.
U svakom slučaju, jedna studija sprovedena u Nemačkoj koristila je meru karijernog uspeha i pronašla da je makijavelizam pozitivno povezan sa sticanjem liderske pozicije u kompaniji, dok je psihopatija bila sa time negativno povezana (Spurk, Keller, & Hirschi, 2016). To znači da su makijavelisti bili skloniji sticanju odgovorne pozicije na poslu nego psihopate, što sugeriše da, uprkos sličnostima među njima, postoje neke makar teorijski očekivane razlike u ishodima, čak i kad se koriste postojeći načini procene.
Ovo bi moglo da sugeriše da, uprkos njihovoj očiglednoj impulsivnosti i niskoj savesnosti, makijavelisti imaju želju i sposobnosti da zauzmu pristup koji će ispuniti njihove ambicije, dok psihopate za to isto ne mare, možda zato što nemaju takve ambicije niti uživaju u prljavm poslovima koje neretko uključuje bavljenje politikom.
Jedno prethodno istraživanje (Jones & Paulhus, 2009) ukazuje na to da makijavelisti streme radu u nestrukturisanim organizacijama u kojima imaju prostor za improvizaciju i gde moraju da poštuju manje pravila i ograničenja, i gde postoje prilike za interakciju licem u licem, kako bi mogli da manipulišu drugima. To je u skladu sa idejom da je makijavelizam povezan sa niskom savesnošću; ljudi koji imaju izraženu tu crut ličnosti su obično organizovani, vole da poštuju pravila i preferiraju rad u visokostrukturisanim sredinama. Sa druge strane, makijavelisti bi mogli loše prolaziti u takvim sredinama, jer se njihova niska savesnost zapravo odlično slaže sa preferencijom fleksibilnosti i improvizacije.
Može biti da makijavelisti uživaju da budu u političkim kampanjama, jer im to omogućava da budu fleksibilni i nudi im mogućnosti da improvizuju. Iz tih razloga, čini se da bi makijavelizam mogao imati posebno mesto u tamnoj trijadi i da bi mogao biti posebno važan za razumevanje prirode političke ambicije.
Reference:
Jones, D. N., & Figueredo, A. J. (2013). The Core of Darkness: Uncovering the Heart of the Dark Triad. European Journal of Personality, 27(6), 521–531. https://doi.org/10.1002/per.1893
Jones, D. N., & Paulhus, D. (2009). Machiavellianism. In M. R. Leary & R. H. Hoyle (Eds.), Handbook of individual differences in social behavior. Guilford Press.
Miller, J. D., Hyatt, C. S., Maples‐Keller, J. L., Carter, N. T., & Lynam, D. R. (2017). Psychopathy and Machiavellianism: A Distinction Without a Difference? Journal of Personality, 85(4), 439–453. https://doi.org/10.1111/jopy.12251
Peterson, R. D., & Palmer, C. L. (2019). The Dark Triad and nascent political ambition. Journal of Elections, Public Opinion and Parties, 0(0), 1–22. https://doi.org/10.1080/17457289.2019.1660354
Spurk, D., Keller, A. C., & Hirschi, A. (2016). Do Bad Guys Get Ahead or Fall Behind? Relationships of the Dark Triad of Personality with Objective and Subjective Career Success. Social Psychological and Personality Science, 7(2), 113–121. https://doi.org/10.1177/1948550615609735
Autor: Skot A. MekGril Izvor: Psychology Today Prevod i adaptacija: Ina Poljak