U svijetu maski i straha, emocije su ostale duboko zakopane dolje negdje, u dubini naših nukleusa i ogledala su nam se ukazala, a mi smo se uplašili svoje slike i pobjegli daleko. Sada, kad kažemo „maska“ prvo nam padne na pamet maska kojom se štitimo od virusa. Maska bi nekad asocirala na pozorišne daske, na indijanske poglavice ili maskembal. Nije to daleko od istine ni sad.
Dugo sam razmišljala o maskama i nekako se sve to posložilo kad sam se prenerazila vidjevši u medijima da se od šivenja maski pravi biznis. U redu, to ne treba da začuđuje. Ali nisu u pitanju samo maske same, već maske sa fotografisanim izrazima lica osoba koje ih nose. U meni je ova slika izazvala osjećaj užasa, i morala sam zaroniti duboko u sebe da istražim zašto je tako. Rekli su, ove maske će pomoći osobama da izraze svoje istinske emocije, ali i da se zabave i izraze svoju ličnost. Molim? Osjetila sam se kao zarobljenica u svijetu laži i virtuelnog svijeta u kojem više ni lice nema svoj istinski izraz. Sama pomisao da je svijet u kojem sam donedavno živjela gotovo sasvim iščezao u meni se otjelotvorila sa slikom slike maske na licu. Rekla sam sebi, neću pristati na taj osjećaj da je moj svijet nestao, ma koliko se toliko toga promijenilo: mogućnost dodira, zagrljaja, fizičke blizine. Šta je to što je ostalo od mog svijeta i što mi ništa ne može oduzeti? Nije maska.
Skoro sam, listajući kanale na televizoru, pred spavanje naišla na film „Maska“ u kojem glumi Jim Carrey. To je jedan od kultnih filmova našeg djetinjstva, zajedno sa istoimenim crtanim filmom. Međutim, kako sad više nisam djevojčica, nego sam ušla u tridesete godine, film sam počela vidjeti drugim očima. Doduše, sigurno na to nisu djelovale samo moje godine nego i studij psihologije ali i moja fascinacija Carl Gustavom Jungom o kojem ću vam dalje reći malo detaljnije. U filmu, Stanley Ipkiss je bankarski službenik, stidljiv i neasertivan, ne ide mu gotovo ništa od ruke. Razočaran, jedne noći, naizgled suicidalan, Stanley tumara na mostu gledajući u rijeku u kojoj mu se učini da vidi tijelo pa brzo otrči dolje da provjeri. Ipak, ispostavi se da to nije tijelo, već maska koja pluta. Sam preokret filma nastupa sa njegovim otkrićem te maske koja je ustvari maska nordijskog boga Lokija. U mitologiji, Loki je bog trikova i spletki i može mijenjati oblik i spol. U filmu, svima je poznato, Stanley (Jim Carrey) postaje zeleni lik, odjeven u kombinaciju ’40-ih i ponaša se kao lik iz crtanih filmova koje je Stanley običavao gledati. Tačnije, Stanley kao Maska postaje sve ono što nije bio u stvarnosti – njegova Sjenka izranja u svim svojim oblicima i on je energičan, čak agresivan i nametljiv, vrtoglavo samopouzdan. U ovom slučaju, maska ne skriva, nego otkriva. Stanley u stvarnosti je ono što je većina ljudi – konformistički nastrojen, kako bi se svidio drugima i bio prihvaćen, nauštrb vlastitog zadovoljstva.
Foto: denofgeek.com
Rekoh vam da ću se vratiti na Junga. Maska je persona, koju Carl Gustav Jung naziva društvenim ili konformističkim arhetipom, i ima za cilj da sakrije privatnu ličnost. To je arhetip koji je nastao kroz iskustva predaka koja su se pokazala uspješnim u interpersonalnoj komunikaciji. Persona nije ništa stvarno, kako bi rekao Jung, i to je „privid, dvodimenzionalna stvarnost“. Persona je uvjetovana društvenom klasom, poslom, kulturom i nacionalnošću, i često postoji nekoliko persona koje koristimo u različitim situacijama. Nesvjesna strana persone je duševna slika, koja je uvijek predstavljena suprotnim spolom: duševna slika kod muškarca je ženska: anima, a kod žene je muška: animus. Arhetipski par su i ego i sjenka. Ego uravnotežuje svjesne i nesvjesne elemente psihe, i ego je puki izvršilac jastva. Sjenka je tamna strana, neprilagođena i primitivna, te je ego želi sakriti. Suočavanje sa sjenkom je najbitniji dio analize, kao i samospoznaje. U ovisnosti o tome kakav je pojedinac svjesno, tako će mu se u kompenzatornom karakteru pojavljivati sjenka. Tako pojedinac koji osjeća potrebu da svjesno živi lošiji dio svoje prirode sanja sjenku kao pozitivan lik, a osobi koja svjesno doživljava svoje emocije, sjenka se može pokazati kao hladni i negativni intelektualac.
Kad se osvrnemo na ovo, svakako je jasno da su i u samom filmu „Maska“ ego i sjenka glavnog lika u kompenzatornom odnosu – njegova maska je ustvari njegova sjenka koja izražava emocije koje on kroz svoj ego ne izražava. Ipak, ovdje bih se osvrnula i na, meni u posljednje vrijeme, najbolji i nenadmašan film – „Joker“ u kojem glumi Joaquin Phoenix. Iskreno, samim odlaskom u kino nisam imala neka očekivanja, mislila sam da će to biti film tipa super-junaka ili tako nešto, a dobila sam to da sam po izlasku iz kina jedva osjećala noge, prožimale su me emocije kroz čitavo tijelo i tumarala sam sa suprugom dugo puna promišljanja dok nismo konačno i progovorili o samom filmu. Zašto? Kao što je u filmu „Maska“, Maska sjenka Stanley Ipkissa, tako je Joker sjenka glavnog lika Arthura Flecka. Ipak, ovaj film ima posebnu i nenadmašnu dubinu u kojem se pojedinac koji je neshvaćen i odbačen od društvenog sistema okreće onom destruktivnom u sebi. Tu se pokazuje da društvo u kojem živimo ljubaznost smatra slabošću a novac jedinom snagom. Također, nema više empatije za slabosti ljudi oko nas, i kako kaže Joker u filmu „najgori dio mentalne bolesti je da ljudi očekuju da se ponašaš kao da je nemaš.“. Dugo čekanje da ga se zaista čuje, da mu se pomogne, da se primijeti njegovo postojanje – rezultiralo je dalje njegovim postupcima kojima je postojanje itekako primijećeno. U filmu, Arthur ne samo da nanosi boju na svoje lice tako postajući Joker, on izlazi iz svoje nevidljivosti i stidljivosti u potpunu destrukciju sistema, paljenje, ubistva, nasilje, brutalnosti. Arthura su silili da uprkos patnjama i boli „stavi sretno lice“, odnosno da stavi taj društveno prihvatljiv konstrukt persone na sebe, što je potom eksplodiralo kroz njegov arhetip sjenke. Joker svoj život za koji je smatrao da je tragedija pretvara u komediju, odnosno on kaže: „Mislio sam da je moj život tragedija ali sad shvatam da je je**na komedija.“.
Foto: comenian.org
Ipak, napomenula bih i jako je važno reći da sjenka sama po sebi ne mora biti nešto negativno i ona u sebi može nositi stvaralačke snage, ljubav, sve u ovisnosti od toga kakva je osoba u svom svjesnom stanju. U djelu Hermana Hessea „Stepski vuk“ Harry Haller i vuk u njemu imali su neprekidno jedan fluktuirajući odnos: čas su se borili u kravovoj borbi a čas su se slagali, i on je smatrao da bi morao da „duboko sagleda haos u sopstvenoj duši i da postane svjestan samoga sebe“. Suočavanje sa Sjenkom je najbitniji dio analize, kako kaže Jung, „Susret sa samim sobom znači prije svega susret sa sopstvenom Sjenkom.“ U romanu Oscara Wilda „Slika Dorijana Greja“ Dorijana naslika umjetnik Bazil i otad on ne stari nego svu gnjilež njegovih grijeha ali i njegovo starenje prelazi na njegovu sliku a on ostaje vječno mlad i lijep, sve dok se ne suoči sa najgorim u sebi. Kako kaže Oscar Wild: „Danas ljudi znaju cijenu svega, ali ne znaju vrijednost ničega.“ Dorijan je izvana bio oličenje ljepote, i maskom je prikrivao istinu o sebi – odvratnost žudnje i pohlepe. Britanskom piscu Robert Luisu Stivensonu u snu se pojavio zaplet romana „Doktor Džekil i mister Hajd“ a dugo je tragao za nečim što će mu pokazati „snažni osjećaj čovjekovog dvostrukog bića“. Danas društvene mreže služe kao svojevrsna persona, odnosno slika koja nam služi da budemo prihvaćeni ali kojom prikazujemo lažni dio svog bića i svoje stvarnosti.
Sva ova priča o maski i sjenki djeluje pomalo zamršeno ali nas ustvari može dovesti do nukleusa našeg bića, našeg jastva, koje jedino opstaje, kad sve ostalo nestane. To je moj odgovor na pitanje šta je to što je ostalo od mog svijeta i što mi ništa ne može oduzeti. To je moj unutrašnji Kosmički Čovjek. U simboličkim mitovima Indije, taj lik je poznat kao Puruša, što jednostavno znači „čovjek“ ili „osoba“. Puruša živi u srcu svakog pojedinca, a ipak, on u isto vrijeme ispunjava čitav kosmos.
Sjenka je jedna od prepreka koju savladavamo i koju integrišemo u svoju ličnost kako bismo došli do svog nukleusa bića, do svoje „puruše“. Moramo biti spremni skinuti masku i pogledati se u ogledalo. Pogled na takvu sliku obično uznemiri svjesni um i može da se postigne samo pomoću nesvjesnog – baš kao Gorgona Meduza iz grčkog mita, čiji je pogled pretvarao ljude u kamen i koja je mogla samo da se gleda u ogledalu. Tako kaže i Jung: „Ogledalo ne laska, već vjerno odražava ono što u njega gleda, odnosno ono lice koje svijetu nikada ne pokazujemo, jer ga skrivamo putem Persone, maske glumca.“
Bunt u meni i sav ovaj užas i silno istraživanje onoga što stoji iza maske pokrenula je ta medijska slika izraza lica na maskama. Grč u mom želucu i jezu koja me prožima izazvala je pomisao da smo postali robotizovani robovi svojih persona i to ispod persona: duplo maskiranje. Nepomirljivo sam reagirala na pomisao da su obličja mog svijeta počela postajati samo izmaglica ili neka slika Dorijana Greja sakrivena na tavanu mog davnog života. Neka smo tužni i uplašeni, nećemo se kao Joker nekontrolisano smijati na horor koji nas okružuje i koji proživljavamo. Ne smijemo dozvoliti da gurnemo svoja prava lica pa da nam izrone kroz bijes i nasilje prema sistemu koji nas zaista guši. Nasuprot toj robotizovanoj medijskoj slici, upravo suprotnu reakciju u meni izazvala je ova umjetnička slika Archila Nizharadzea koja se zove „And We Will Survive“ – „I mi ćemo preživjeti.“, zato što maske na njoj nemaju svrhu maskiranja istinskih emocija i puna je empatije i svijesti o tome da nismo sami u svojoj boli.
And we will Survive
(Archil Nizharadze), foto: Facebook
Pogledajmo oko sebe i budimo nježni jer nisu sve rane vidljive. One su u dubokim pogledima oko nas, iskrama, biserima suza sakrivenim iza persona. Persona je dobra ako nam služi za funkcionisanje u svijetu ali ne smijemo postati samo ona. Mi smo mnogo više od nje. Jer, kad naša tijela odu, od nas neće ostati naše šminke niti išta vidljivo što serviramo drugima da bismo im bili lijepi i prihvaćeni. Kao što to kaže Viktor Frankl: „U smrti se, sve što je prošlo i dogodilo se, jednostavno zaleđuje u samoj prošlosti. Ništa se više ne može izmijeniti. Čovjek više ništa nema i više ništa ne može; nema duše, nema tijela; izgubio je svoj psihofizički ego. Ono što je preostalo i što ostaje jest sebstvo, duhovno sebstvo.“
Od čitavog svijeta i maski koje se rasplinjuju preda mnom ostat će moje biće, moja sjećanja, uspomene, nade i vjerovanja da ćemo opet živjeti u Svijetu koji smo nekad znali.
Autorka: Jasmila Talić-Kujundžić, psihologinja
