Dođavola, ne moraš postati najbolja verzija sebe

Kategorija: Psihopriča

Čik probajte da prošetate po gradu ili internetu, a da vas negde ne spopadne neodljiva reklamna ponuda, koja kaže da je krajnje vreme da postanete najbolja verzija sebe. Šta to konkretno znači i po čijim kriterijuma mi imamo biti najbolja verzija sebe, ostaje misterija, ali zahtev je jasan kao dan: moraš biti bolji/a nego što si sada.

Naravno, nema ničeg lošeg u tome želeti i stremiti ka biti bolja verzija sebe. Ako ta bolja verzija podrazumeva da smo zaista srećniji, ispunjeniji, uspešniji, u miru sa sobom i slično. Kada radimo na prevazilaženju onoga što nas sprečava da idemo putem koji biramo, svakako sebi činimo dobro i u tom smislu, odlična je ideja raditi na postajanju bolje verzije samog sebe.

Međutim, postoji tu par začkoljica koje, ako se ne uzmu u obzir, od stremljenja naprave tiraniju. A ako imamo u vidu da je danas moderno biti pozitivan, pokazivati samo svoje jake strane, nasmejane fotografije i priče o uspehu, kuda nas onda vodi ovakav upgrade samog sebe? U tom kontekstu, mora se biti uspešan i srećan. To nije težnja, već tiranija. Inače, šta? Ne zaslužujemo sreću? Manje smo vredna ljudska bića?

Ovako postavljene stvari negiraju važne aspekte života svakog od nas, a to su sve one negativne stvari kojima se povremeno prepuštamo: negativne i neprijatne emocije, prisećanja na neuspehe i greške, bolna iskustva, (samo)destruktivna ponašanja… Oni, kao takvi, nemaju svoje mesto u navali fatalističkog pozitivizma koji kaže da se imamo vladati isključivo u pravcu postajanja boljom verzijom sebe.

Taj zahtev uopšte ne mora biti ni apsolutistički, da bi bio opasan. On to može biti i u značajno blažoj formi. Kako? Ako svoju pažnju usmeravamo ka tome da moramo da postanemo bolja verzija sebe, mi svoje samopouzdanje i samopoštovanje možemo zasnivati na tom našem budućem ja, koje još uvek ne postoji. I ne samo to, ako samo kao najbolja verzija sebe zaslužujemo ljubav i sreću, šta je onda sa sadašnjim ja, koje zna da može da bude bolje? Gde su potrebe i želje tog sadašnjeg ja, gde je prihvatanje njega takvog kakav jeste? Da li je sve podređenom tom ja koje ne postoji, koje je samo naša optimistička projekcija budućnosti?

Najzad, šta ako ne uspem da postanem bolja verzija sebe nego što sam sad? Šta onda? Ja sam promašeno ljudsko biće? Ne zaslužujem sreću i ljubav; oni su samo za one koji ne posustaju na putu od postanka boljom verzijom sebe?

Kako svi ovi zahtevi deluju ljudima koji se svakodnevno bore sa anksioznošću? Ili depresijom? A posebno zato što se većina nas tokom života susretne sa takvim emocijama i stanjima. Koliko nehumano može biti reći osobi koja se bori za svoj život da mora da postane bolja verzija sebe? Mislite da ona ne želi da postane bolja verzija sebe, ako to podrazumeva da joj bude bolje i da se iščupa iz kandži svog stanja?

To su sve razlozi zašto zahtev da moramo da budemo bolja verzija sebe može da bude opasan. Nije ga pametno posmatrati van konteksta. Ako volite da trčite, pa danas pretrčite četiri, a sledeće nedelje pet kilometara, onda odlično, bravo! Upravo ste postali bolja verzija sebe u kontekstu trčanja, fizičke spreme, istrajnosti, snage i slično. Ali, to ne znači da niste voljivi i vredni i danas, kad možda jedva pretrčite tri. Ili ne pretrčite nijedan.

Svi ti zahtevi koji se stavljaju pred nas od strane spoljašnje sredine nam mogu fokus pomeriti na budućnost, navesti nas da mislimo da samo te unapređene verzije nas samih zaslužuju da im se dešavaju lepe stvari. A činjenica je da smo za neke stvari već sada sasvim dobri, za neke smo odlični; u nekima smo lošiji, za druge beznadežni. Pa sve to puta pedeset, za svakog od nas. Jer, ne definiše nas jedna stvar u kojoj smo izvrsni, niti jedna stvar u kojoj smo loši. Sve to nas čini onime što jesmo – pogrešivim ljudskim bićima, koja imaju sposobnost da uče iz svog iskustva.

Zato je sjajno kad pred sobom imamo cilj i želju da sutra pobedimo današnjeg sebe. Ali ma koliko taj današnji mogao, a možda i zasluživao da bude pobeđen od strane sutrašnjeg, to ne znači da on danas – baš takav kakav je – ne zaslužuje da ga prihvatimo i volimo onakvim kakav jeste. Bezuslovno, čak i ako sutra ne postane to što danas želi. Jer to danas je sve što sigurno imamo, a sutra je neizvesno pojednako koliko i ta naša bolja verzija sebe.

Autor: Ina Borenović

Comments

comments

3 Komentara

  1. Janko Pavlović kaže

    Svaka poruka ima 2 strane – jednu pisca poruke i drugu čitaoca poruke. Pa upravo “bolja verzija sebe” mantra, pošto je ušla u mainstream, sada mnogim psiholozima bode oči. Tako i ovaj tekst se bavi fatalističkim ekstremom koji kaže da stvari mogu biti samo crne ili bele.

    Pitao bih autorku da li postoji bilo šta na svetu što je samo dobro, a ne i loše – jednostrano?

    Evo na primer ovaj tekst kaže da MORAŠ da prihvatiš šta si i da je tu sigurno i super i da ne žališ za nečim što nisi. Kako misli autorka ovog teksta da takav stav utiče na ljude koji su depresivni? Iz mog ličnog iskustva depresivni ljudi su upravo “zakucani” u tom “postoji samo sada” stanju i ne pomaže im uopšte pojačavanje osećaja da ako tako bude do kraja života da to treba da prihvate. Sigurno ih to neće motivisati na promenu koja im je potrebna.

    Sve je više tekstova psihologa kojima se ne dopada NLP ili Coaching, pa mi deluje da se trude iz petnih žila da učitaju poruke koje lično meni nemaju apsolutnog nikakvog smisla i ako sam prošao i NLP i Coaching. Na stranu to što je tužno gledati ljude kako se muče u životu zato što nisu bolja verzija sebe i što nemaju alate da razumeju druge, pa im i ostvarenje njihovi snova, šta god oni bili, ostaje daleko nedostižno.

    • Poštovani Janko,

      Sigurno je da ne postoji ništa što nema svoju dobru i lošu stranu, to niko ne spori. Otud i pasus, drugi u tekstu, koji kaže da je stremljenje ka biti bolja verzija sebe svakako pozitivna vrsta ljudskog stremljenja. Međutim, problem je u fokusu upravo mainstreama koji pominjete, a on je konstantno uperen na pozitivne strane, do te mere da ne samo negira negativne, već ne nudi ni nikakvu normalizaciju. A ovaj tekst je upravo to – normalizacija.

      Tekst se upravo bavi rasklimavanjem tog MORAŠ i shvatiti ga kao isključivo PROTIV ideje postanka bolje verzije sebe nije fer. 🙂 Kad se, međutim, zapetljamo u ozbiljna medicinska stanja kakvo je depresija, stvari dobijaju realniju notu i ne, nije dovoljno depresivnu osobu „trguti” time što ćemo joj predložiti da bude bolja verzija sebe.

      Meni se, lično, kao psihologu, NLP ne dopada, baš zato što ima po mom mišljenju usiljeno pozitivan fokus i zato što se kompleksnim temama kao što su emocije, komunikacija i socijalni odnosi bavi na jedan prilično površan način. Svesna sam da postoje ljudi kojima je pomogao. Coaching je nešto sasvim drugo, on je usmeren na ojačanja resursa i potencijala osobe i logično je da je fokus na pozitivnim stranama. Ipak, mislim da nam je svima bio potreban jedan kolektivni „Okej si kakav vi SADA” intermeco, jer to SADA je jedino što imamo. Otud i ideja da napišem ovaj tekst.

      Hvala Vam na prilici za konstruktivnu razmenu mišljenja!

      Svako dobro,

      Ina Borenović

Оставите одговор на Janko Pavlović Одустани од одговора

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *

Ово веб место користи Акисмет како би смањило непожељне. Сазнајте како се ваши коментари обрађују.