Nema sumnje u to da više vrednujemo ono u čemu oskudevamo ili nam je teže da to ostvarimo. Na primer, umerenost u zemlji izobilja, sitost u vreme nestašice. Ali, šta je to u čemu oskudevamo gotovo svi, u nekom periodu života? Većina ljudi bi se složila da je to – kvalitetan san.
Što se više brišu granice između rada i slobodnog vremena, to smo skloniji da dobar san posmatramo kao nekakav luksuz koji nam je teško dostupan. Najzad, šta uopšte znači „dobar san”? I, još važnije, da li je on uopšte moguć?
Ono što otežava postizanje naizgled jednostavnog cilja kao što je redovno spavanje, upravo su mitovi koji postoje u vezi sa tim. Sledi pet takvih mitova i njihovo raskrinkavanje.
Mit broj 1: Odraslima je potrebno osam sati spavanja
Ovo nije tačno. Naime, ispostavlja se da pristup „jedna mera za sve” ne pije vodu. Umesto toga, količina sna koja svakome od nas treba je stvar opsega, koji iznosi od pet do deset sati.
Koji je to naš magičan broj sati za dovoljno sna, možemo saznati preko izvesnih nagoveštaja. Na primer, ako često zaspite ispred televizora uveče ili vam je potrebno konstantno dolivanje kafom kako biste ostali budni, onda je vaš idealni broj sati za spavanje verovatno veći nego što ga dobijate. Zato probajte da odete u krevet nešto ranije, sve dok ne dođete do dana kada nije potrebno da svoje očne kapke pridržavate čačkalicama da biste ostali budni.
Mit broj 2: Buđenje noću košta samo nekoliko minuta
Ne baš! Nažalost, promena pižame nakon preznojavanja, javljanje na telefon ili tešenje bebe koja se rasplakala u toku noći košta mnogo više nego prost zbir minuta potreban za izvođenje date aktivnosti. Jedno istraživanje iz 2014. bavilo se efektima prekidanja spavanja u periodu od samo dve noći i potvrdilo sve ono što svaki roditelj već zna.
U tom istraživanju, prve noći, svi ispitanici su spavali osam sati. Istraživači su potom izmerili njhovo raspoloženje i sposobnost da obraćaju pažnju. Mere su bile zadovoljavajuće. Sledeće noći, ispitanici su bili podeljeni u dve grupe. Jedna je spavala samo četiri sata, dok je druga spavala osam sati, ali se budila četiri puta, na periode od 10 do 15 minuta. Tehnički, oni su barem sedam sati – za tri više od prve grupe – proveli spavajući, ali uz prekide. Narednog dana, ponovo su im mereni raspoloženje i pažnja.
Svako sa malim detetom ili pozivom usred noći da dođe na posao može predvideti šta je usledilo: raspoloženje i pažnja onih čiji san je prekidan bili su podjednako loši kao i onih koji su spavali samo četiri sata. Obe grupe osećale su se depresivno, iritabilno i imali su teškoće da se fokusiraju. Osim toga, postignuće na zadatku obraćanja pažnje postajalo je lošije, što su mu se više posvećivali. I zaista, izgleda da onaj ko je skovao termin „spavati kao beba” nikada nije imao iskustva te prirode.
Mit broj 3: Trebalo bi ići u krevet i buditi se u isto vreme svakog dana
Ovaj mit je delimično istinit. Svi bi trebalo da se budimo u isto vreme svakog dana, plus/minut jedan sat. Da, čak i vikendima. Šta se desi ako spavamo do podneva subotom? U suštini, indukovali smo sebi džet leg, bez da smo mrdnuli s mesta. O tome će više biti reči u četvrtom mitu.
Dobre vesti su da ideju o uvek istom vremenu odlaska u krevet možemo da bacimo kroz prozor. Umesto toga, bolje je osluškivati svoje telo i otići u krevet kad osetimo umor. Kad nas on savlada, kapci nam postaju teški i ne možemo da se fokusiramo, pa je bolje otići na spavanje, čak i ako se desi pre vremena predviđenog za to.
Mit broj 4: Imam unutrašnji budilnik u svom mozgu
Da, glavni sat, tehnički nazvan „suprahijazmatsko jezgro”, skraćeno SCN, postoji u našim mozgovima. Ali, većina naših organa, uključujući mast i mišiće, slede neku vrstu ritma. Creva, jetra i bubrezi takođe imaju jasno definisane ritmove. Ukratko, imamo unutrašnje budilnike u celom telu, a ne samo u mozgu.
Zato se osećamo loše kad imamo džet let i zato se osećamo nervozno ili komirano kad previše spavamo vikendom – zato što to utiče na kompletan organizam. I, nakon dužeg vremena, kada zanemarimo svoje unutrašnje satove zbog, recimo, noćne smene, čestih džet legova ili da bismo učili za ispit, zapravo se izlažemo riziku za razvoj ozbiljnih oboljenja, uključujući rak dojke i debelog creva.
Cirkadijalni poremećaji – kako se oslovljavaju problemi sa spavanjem – smatraju se ključnim faktorom za neke od zdravstvenih problema. Na primer, samo 30 odsto alkoholičara razvije cirozu jetre. Zašto? Jedna studija iz 2013. je pronašla da cirkadijalna dezorganizacija, koja je česta kod ljudi koji rade noću, povećava „propusnost crevne epitelijalne barijere” ili, u prevodu, dovodi do sindroma propusnih creva.
U kontekstu onoga što istraživači zovu štetnim agensima (kao što je, recimo, treći koktel), propusna creva dovode do povećanog rizika za upalu i oboljenje jetre. Oni su zaključili da, iako postoje mnogi faktori koji utiču na to da li će neko sa zavisnošću od alkohola razviti oboljenje jetre, cirkadijalne smetnje mogu da budu baš taj faktor koji će presuditi.
Mit broj 5: Gubljenje vremena ili brojanje ovaca pomažu pri zaspivanju
Baš naprotiv, jer kad neko vreme buljimo u plafon, ubrzo ustanemo. Da, krevet je udoban i topao, ali evo zašto ustajemo iz njega. Kao i asocijacija Pavlovljevog psa između hrane i zvona, i mi povezujemo svoj krevet sa primarno jednom stvari: spavanjem (da, možda sa dve stvari, ali to sad nije tema).
Ali, ako ležimo u krevetu duže od 15-20 minuta i ne možemo da spavamo, možemo početi da asociramo svoj krevet sa nemogućnošću da zaspimo. Ili, ako gledamo TV ili skrolujemo po Instagramu pre spavanja ili kad ne možemo da spavamo, i to možemo asocirati sa krevetom. I tako, umesto da stvar bude jednostavna: krevet = spavanje, krevet možemo povezati sa novom epizodom serije, storijima ili mejlovima. Čak i aktivnosti kao što su puko ležanje i planiranje narednog dana, mogu da nas sprečavaju u zaspivanju.
Dakle, šta nam je činiti? Možemo, naravno, i dalje raditi sve ove stvari, ali ne u krevetu. Dobro je obaviti ih pre nego što krenemo na spavanje, pa ako ne možemo zaspati ni nakon 15-20 minuta, možemo ustati i raditi nešto nestimulativno, kao na primer čitati na kauču sve dok nam se ne prispava. Onda ponovo otići u krevet, pa ako ni to ne uspe, ponoviti celu proceduru, koliko god puta je potrebno. Tako ćemo izbeći da sa krevetom povezujemo bilo šta, osim spavanja (i seksa).
Bihejvioralni psiholozi ovu strategiju nazivaju kontrolom stimulusa, i ona se smatra najefikasnijim načinom za borbu protiv hronične nesanice. Može biti potrebno nedelju ili dve, ali je ustanovljeno da ona može da ukloni loše navike koje nas sprečavaju da spavamo kako i koliko nam treba.
Autor: Dr Elen Hendriksen Izvor: Psychology Today Prevod i adaptacija: Ina Poljak
1 komentar
Svidja mi se deo o citanju, izbegavanju seksa. Ili u mojoj situaciji obvezno gledanje porn.