10 najpoznatijih mitova u psihologiji

Kategorija: Psihonauka

U neku ruku, svi smo mi psiholozi amateri  – svi imamo znanje iz prve ruke o tome kako je to biti čovek, i proveli smo godine posmatrajući kako se mi i drugi ponašamo u različitim situacijama. Ova intuicija je osnova za „folk psihologiju” (objašnjenja i predviđanja mentalnih stanja i ponašanja kojima se koristimo u svakodnevnom životu), koja se nekad preklapa sa nalazima naučne psihologije, ali, vrlo često, to i nije slučaj.Neke pogrešne psihološke intuicije su posebno široko rasprostranjene i ukorenjene u javnosti. Ovaj tekst razmatra 10 takvih mitova i zabluda. Važno je osporiti ove mitove, ne samo da bi se stvari izvele na čistac, več i zato što njihovo postojanje može doprineti stigmi i stereotipima, kao i javnim programima u oblasti obrazovanja i održavanja reda koji su zasnovani na pogrešnim informacijama.

1. Efikasnije učimo kroz „stil učenja” koji preferiramo

Ovo je ideja da svako od nas uči bolje kada je podučavan kroz svoj omiljeni modalitet, što mogu biti vizuelni materijali, slušanje, ili neka praktična radnja. Skorašnjom anketom u Britaniji utvrđeno je da 96 procenata nastavnika u ovoj zemlji veruje u ovaj princip. Međutim, istraživanja dosledno pokazuju da ljudi ne uče bolje kroz svoj omiljeni modalitet, i da, umesto toga, najefikasniji modalitet za podučavanje varira u zavisnosti od prirode materijala koji treba naučiti. Takođe postoje problemi oko definisanja i merenja stilova učenja. Većina objavljenih skala za merenje stilova učenja je nepouzdana (odnosno, daje različite rezultate na svakom testiranju), i uglavnom nije povezana sa stvarnim uspehom ljudi u učenju.

2. Ljudska memorija je kao zapis onoga što se desilo

Metafora memorije kao zapisa nije prikladna jer sugeriše nerealističan nivo tačnosti i trajnosti. Naša memorija zapravo predstavlja iskrivljenu verziju događaja, i menja se sa protokom vremena. Uprkos tome, anketa kojom je ispitano skoro 2000 ljudi pre par godina pokazala je da 63 procenta ljudi veruje da memorija funkcioniše kao video-kamera. Ovo pogrešno shvatanje uzrokuje s njim povezane zablude, kao što je ona o pouzdanosti svedočenja očevidaca. Na primer, mnoge sudije i policajci veruju da što je svedok sigurniji u svoje sećanje, to je veća verovatnoća da su ta sećanja tačna, premda psihološke studije pokazuju da su sigurnost u sećanje i njegova tačnost vrlo slabo, ili pak nikako, povezane.

3. Nasilni prestupnici obično imaju dijagnozu mentalne bolesti

Kada ljudi koji imaju probleme sa mentalnim zdravljem počine nasilne zločine, mediji pokazuju nesrazmernu zainteresovanost. Nije ni čudo što ankete pokazuju da većina javnosti veruje da su ljudi sa mentalnim poremećajima nužno nasilni. U stvari, kako su Skot Lilienfeld i njegove kolege objasnile u knjizi „50 velikih mitova popularne psihologije” (50 Great Myths of Popular Psychology), podaci sugerišu da najmanje 90 procenata ljudi sa mentalnim poremećajima ne čini nasilne zločine, i da velika većina nasilnih prestupnika nije mentalno poremećena. Neki pacijenti sa specifičnim stanjima (kao što su naredbodavne halucinacije koje im „govore” da nešto učine) imaju povećan rizik, ali realizovani činovi nasilja su retki. Upečatljiva meta-analiza iz 2011. godine pokazuje da bi trebalo trajno nadgledati ili zatvoriti 35.000 visoko rizičnih pacijenata sa dijagnozom shizofrenije da bi se sprečilo jedno ubistvo nepoznate osobe od strane tih pacijenta.

4. Gomila čini ljude glupim i opasnim

Nakon nekog kriznog događaja u koji je bio uključen veći broj ljudi, tipični su izveštaji u medijima o tome kako je masa bezglavo jurila u slepoj panici. Postoji implikacija da kada smo u velikoj grupi, izgubimo razum, i svako je prepušten sebi. Ovakav opis pobijaju psihološka istraživanja ponašanja u grupi, koja pokazuju da je panika retka i da ljudi često zastanu kako bi pomogli jedni drugima.

Saradnja je posebno verovatna kada ljudi imaju osećaj zajedničkog identiteta. Psiholog Džon Druri zasniva ovaj svoj zaključak delom na intervjuima sa ljudima koji su bili uključeni u stvarne vanredne situacije, kakva je bila prevelika posećenost koncerta DJ-a Fetboj Slim u Brajton Bič-u 2002. godine. Druri i njegove kolege ističu da ovo ima implikacije za načine na koje nadležne službe postupaju u vanrednim situacijama: „Može se verovati da će se gomile u vanrednim situacijama ponašati na način koji je društveno prihvatljiviji od onoga koji su ranije očekivale instance zadužene za planiranje u tim situacijama”, napisali su.

5. Autizam je uzrokovan „slomljenim” neuronima-ogledalima (i razni drugi mitovi o autizmu)

Poznati kalifornijski neuronaučnik V. S. Ramačadran 2011. godine napisao je da je „glavni uzork autizma poremećen sistem neurona-ogledala”. Neuroni-ogledala (ili, takozvani miror-neuroni) su ćelije koje se aktiviraju kada izvršavamo neku akciju, ili gledamo nekog drugog dok izvršava tu istu akciju. Hipoteza „slomljenog ogledala” vezana za autizam vrlo je primamljiva ideja koja privlači dosta pažnje, i koju su preuzeli autori naučno-popularnih tekstova (na primer, u Dejli Mejl-u, Rita Karter piše: ”autistični ljudi često imaju nedostatak empatije i pokazano je da im je smanjena aktivnost neurona-ogledala”). Međutim, u pregledu 25 relevantnih istraživanja, objavljenom 2013. godine, nisu nađeni dokazi u prilog ovoj hipotezi, a u julu ove godine, još jedna studija pronašla je nove dokaze protiv ove hipoteze. Ovo je samo jedno od pogrešnih shvatanja vezanih za autizam – druga su ta da su uzrok autizma vakcine i da su svi koji imaju autizam izuzetno nadareni.

6. Vid zavisi od signala koje emituju oči

Zapravo, ljudski vid zavisi  od svetlosnih zraka koji padaju na mrežnjaču na zadnjem delu oka. Uprkos tome, prema anketama iz devedesetih i dvehiljaditih, mnogi ljudi još uvek veruju u staru i pogrešnu ideju da se ovo odvija u obrnutom smeru – zraci izlaze iz očiju u spoljašnji svet. Na primer, pokazano je da približno trećina studenata veruje da nešto izlazi iz očiju kada vidimo stvari oko nas. Nije poznato tačno zašto je ova pogrešna koncepcija tako duboko ukorenjena, ali možemo da pretpostavimo da je to zato što su, iz subjektivne tačke gledišta, stvari „tamo negde” i, takođe, zbog široko rasprostranjenog iskustva „osećanja” da nas neko posmatra. Međutim, kontrolisani eksperimenti pokazaju da, dok mnogi jasno misle da osećaju nečiji pogled na sebi, oni zapravo ne mogu da utvrde da li ih neko posmatra od nazad ili ne.

7. Stanfordski zatvorski eksperiment pokazuje kako pogrešna situacija može da učini bilo koga lošim

U jednoj od najozloglašenijih studija u psihologiji – Stanfordskom zatvorskom eksperimentu, sprovedenom 1971. godine –učestvovali su studenti kojima su dodeljene uloge zatvorenika ili čuvara. Eksperiment je morao biti prekinut jer su čuvari postali nasilni. Filip Zimbardo, koji je vodio studiju, rekao je da ona pokazuje kako određena dinamika situacije može da učini bilo koga od nas lošim. Ova priča o „lošoj buradi” naspram „loših jabuka” (aludira se na američku izreku – A few bad apples spoil the barrel, u prevodu – Nekoliko loših jabuka upropasti celo bure) ustalila se u svesti javnosti. Zimbardo je čak bio stručni svedok za odbranu, u suđenju jednom od nasilnih čuvara u Abu Graibu. Ipak, Stanfordski zatvorski eksperiment imao je mnogo mana i pogrešno je protumačen. Kasnija istraživanja, kao što je BBC zatvorski eksperiment, pokazala su da ista situacija može da dovede do saradnje, umesto do tiranije, u zavisnosti od toga da li i na koji način se ljudi poistovećuju jedni sa drugima. Nažalost, mnogi savremeni udžbenici psihologije nastavljaju da doprinose širenju preterano pojednostavljenog, nekritičkog prikaza Stanfordskog zatvorskog eksperimenta.

8. Veliku većinu nasilja u porodici čine muškarci

Britanska anketa iz 2014. godine utvrdila je da preko 65 procenata ljudi smatra da je verovatno ili definitivno tačno da većinu činova porodičnog nasilja izvode muškarci. Lako je razumeti zašto – pošto su u proseku veći i jači, muškarci se vide kao veća pretnja. Pa ipak, zvanični podaci (koje su naveli Skarduzio i saradnici ove godine), pokazuju da je i nasilje žena nad muškarcima veliki problem. Na primer, u SAD-u, nacionalna anketa koja je ispitivala intimno partnersko i seksualno nasilje, pronašla je da je jedan od četiri muškarca bio žrtva fizičkog nasilja, silovanja, i/ili uhođenja od strane partnera (u poređenju sa jednom od tri žene), kao i da su 83 procenta nasilja nad muškarcima izvršile žene. Ovo ne treba da umanji ozbiljnost ili opseg problema partnerskog nasilja muškaraca nad ženama, već da prepozna da takođe postoji značajan, manje poznat, problem nasilja žena nad muškarcima.

9. Neurolingvističko programiranje je naučno zasnovano

Tačno je da manji broj psihologa ima obuku u neurolingvističkom programiranju (NLP) i zalaže se za njegovu upotrebu, ali velika je greška misliti da je NLP zasnovano na naučnim nalazima u psihologiji ili neuronauci. U stvari, sistem koji se često promoviše kao način dostizanja većeg ličnog uspeha, razvila su dva gurua za samopomoć sedamdesetih godina prošlog veka. Oni su jednostavno izmislili sopstvene psihološke principe, nakon posmatranja rada psihoterapeuta sa njihovim klijentima. NLP je prepuno netačnih tvrdnji koje imaju naučnički prizvuk, kao što je ona da svi imamo „reprezentacioni sistem” za razmišljanje o svetu koji preferiramo, i da najbolji način da utičemo na nekog jeste imitiranje njegovog preferiranog sistema. Detaljno pretresanje tvrdnji iznetih u NLP programima dovelo je do zaključka da je najveći deo njih besmislica. U mnogim kontekstima, ovo je bezopasno, ali 2013. jedna humanitarna organizacija u Velsu oštro je osuđena zbog pružanja terapije zasnovane na NLP-u traumatizovanim veteranima.

10. Mentalne poremećaje izaziva hemijska neravnoteža u mozgu

Jedna anketa u SAD-u od pre par godina, pronašla je da preko 80 procenata ljudi veruje da su mentalne bolesti posledica hemijske neravnoteže u mozgu. Međutim, ako pitate bilo kog psihijatra ili neurologa koji je rad da vam da iskren odgovor, saznaćete da niko zapravo ne zna šta bi trebalo da bude „prava” ravnoteža hemijskih supstanci u mozgu. Podrška za ideju neravnoteže delom potiče iz činjenice da antidepresivi menjaju nivo neurohemijskih supstanci u mozgu, ali to svakako ne znači da je hemijska ravnoteža izazvala problem (isto kao što glavobolju ne izaziva nedostatak paracetamola). Mit zapravo podstiču mnogi ljudi koji imaju probleme sa mentalnim zdravljem i neki aktivisti, delom zbog toga što veruju da ovakva koncepcija daje medicinski legitimitet stanjima kao što su depresija i anksioznost. Ipak, istraživanja pokazuju da biološka objašnjenja mentalne bolesti (uključujući teoriju o hemijskoj neravnoteži) mogu da povećaju stigmu, na primer, tako što daju podsticaj ideji da su problemi sa mentalnim zdravljem trajni.

Autor: Kristijan Džeret za BPS Research Digest
Prevod i adaptacija: Bojana Većkalov

Comments

comments

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *

Ово веб место користи Акисмет како би смањило непожељне. Сазнајте како се ваши коментари обрађују.