Zašto nekad bivamo opsednuti onima koji nas ne žele?

Kategorija: Psihonauka

Za neke od nas, nekad, iz nekog razloga, nedostupni za nas postaju vredniji i interesantniji. Zašto je to tako?

Zarad jednostavnosti, u ovom tekstu ću se obraćati heteroseksualnoj ženi, ali sve ono o čemu će biti reči, može se podjednako primeniti na osobe svih polova i seksualnih orijentacija.

Mnogima od nas je poznat ovakav scenario: Gospodin Fini je sladak, simpatičan, interesantan, pametan i – slobodan. Štaviše, on je vrlo zainteresovan za tebe i za vezu sa tobom. Ali jedini problem je taj što ti, jednostavno, hm, ne bi njega. Sa druge strane, gospodin Loši ti se mota po glavi dvadesetčetiri časa dnevno.

Kao i gospodin Fini, i gospodin Loš ima mnogo kvaliteta, ali je ili nedostupan za vezu generalno, ili je jednostavno nedostupan za vezu sa tobom, jer nekako… ne bi baš tebe. Uprkos njegovom kontinuiranom odbijanju, ti nekako ne možeš da ga se otarasiš i ne izlazi ti iz glave. Naprotiv, što te više odbija i što jasnije pokazuje da ne želi da bude sa tobom, to tvoje interesovanje raste.

Zašto, dođavola, razvijamo tu lošu naviku da želimo baš ono što ne možemo da imamo? Zašto uvek ne želimo baš ono što možemo da imamo? U drugim sferama života, lakše ćemo se prilagoditi situaciji i realnosti. Možda si nekada imala ideju kako bi bilo super postati holivudska zvezda. Ali onog momenta kada si shvatila da ne umeš da glumiš, odustala si od toga (nadam se). Dakle, stoji isto pitanje, zašto ne možemo da pustimo ljude koji nas kontinuirano odbijaju?

Prema Helen Fišer i kolegama, razlog zašto nas romantična” odbijanja privače jeste taj što ovaj način odbijanja stimuliše one delove mozga koji je povezan sa motivacijiom, nagradom, zavisnošću i žudnjom. Koristeći MRI, njen tim je posmatrao aktivnost mozga 15 kolega i koleginica koji su u skorije vreme bili odbijani od strane partnera, ali su tvrdili da su i dalje bili intezivno zaljubljeni. Izvodeći sve ovo, njihov zadatak je bio da posmatraju fotografiju osobe koja ih je odbijala. Nakon toga su po instrukciji rešavali jednostavnije matematičke zadatke, tipa brojanje unazad od 4529 do 7. Ova vežba je imala za cilj da im, kao faktor distrakcije, odvrati pažnju od za njih važne osobe, čiju su fotografiju prethodno posmatrali. I konačno, na kraju, pokazana im je fotografija osobe koja je za njih bila značajna, ali ne na romantičan ili ljubavni način.

Rezultati su pokazali da je mozak ispitanika bio značajno aktivniji u onom delu koji je povezan sa motivacijom, žudnjom, zavisnošću i fizičkim bolom kada su posmatrali fotografiju osobe u koju su bili zaljubljeni, u poređenju sa fotografijom neutralne osobe.

Studija koja je objavljena u časopisu za neurofiziologiju (Journal of Neurophysiology, 2010) pokazuje da ljudi koji se nalaze u ovakvoj situaciji zbilja jednako pate kao da je u pitanju zavisnost od opijata, s tim da je ovde droga zapravo osoba koja nas odbija, ostavlja i čija nam je ljubav neuzvraćena. Ono što nam ova studija ne nudi kao odgovore je zašto mi na romantična odbijanja reagujemo na ovakav način, niti kako razvijemo ovakvu zabrinjavajuću tendenciju da žudimo za osobama koje ne možemo da imamo.

Možda ćete pomisliti da je odgovor „slomljeno srce” ili vrlo intenzivna tuga. Ali to takođe ne bi moga biti potpun odgovor, zato što u nekim od ovih situacija možda uopšte nismo ništa ni izgubili da bismo imali za čime da žalimo. Naime, nekada možemo biti jako zaljubljeni u nekog ko nas ne želi ili nas nikada nije ni želeo, ali situacija jednako može biti bolna kao nas je partner ostavio, ili smo izgubili osobu ili odnos koji nam je bio izuzetno važan.

U nekim drugim tekstovima koji su pisani na ovu temu, možemo pročitati kako bol zbog odbacivanja može biti evoluciono zasnovan na socijalnom odbijanju u kombinaciji sa društvenom stigmom povezanom sa raskidima ili razvodima. Međutim, ovo takođe ne objašnjava zašto žudimo baš za onim osobama koje ne možemo da imamo.

stocksnap_d74yyogzmq

Drugi aspekt ovog bola može imati veze sa doživljajem vrednosti druge osobe. Naime, ukoliko nas osoba ne želi ili nije slobodna ili dostupna za partnerski odnos, procena vrednosti te osobe se menja. Oni postaju „skupi” i mi ih ne možemo „priuštiti”. Uzimajući u obzir evoluciju, prednost bi svakako bila ta da se uparujemo sa najboljim „primerkom”. Tako da negde ima smisla to da postajemo zainteresovaniji za one partnere za koje procenjujemo da su vredniji.

Još jedan odgovor leži u tome da smo svi mi relativno zavisne ličnosti. Pomenuta studija Fišer i saradnika pokazuje da su bol i patnja u vezi sa partnerskim odbijanjem kao vrsta zavisnosti. Međutim ako je ovo scenario, ostaje pitanje, šta je to o čemu smo zavisni?

Ukoliko smo izgubili osobu ili odnos, mogli bismo biti zavisni od vremena koje smo proveli sa tom osobom, njenih poruka ili poziva, njenog  društva ili seksa. Međutim, ako naš mozak funkcioniše slično ukoliko je ljubav neuzvraćena ili ako nikada nije bila ostvarena, šta je onda izvor zavisnosti? Odakle nam onda takva osećanja? Mogli bismo da pretpostavimo da smo zavisni od razmišljanja šta je to što je moglo biti, ali nikada neće. Jednom kada se zaglavimo u umu sa ovim, odbijanje od strane druge osobe ih može intenzivirati, ostavljajući nas da se borimo sa opsesivnošću, koja je zapravo forma zavisnosti – ili drugačije rečeno, zavisnost od razmišljanja na određenu temu. U nekim radovima se može pronaći da standardne terapijske tehnike koje se koriste kod OKP-a, mogu biti od koristi i kod „romantične” opsesivnosti.

Naš dominantni stil vezivanja je ovde takođe od važnosti i od njega može zavisiti koliko ćemo se „zaglaviti” sa ljudima koji nas ne žele. Ljudi sa zavisnim obrascem (poznat kao zavisni ili anksiozni stil vezivanja) će naučiti da traže ljude koji će ih povređivati. U klasičnom scenariju, oni su odrasli u porodici sa majkom ili ocem koji su bili emocionalno hladni i distancirani. Za ovakve ljude je partnersko odbacivanje nešto što im je blisko, i ako to već imaju u iskustvu, vrlo je verovatno da će tragati za situacijama u kojima će iskusiti još odbacivanja. Ono što je važno pomenuti je to da naš mozak interpretira ovakav scenario kao normalam, ćak i kada znamo da nije normalno tražiti i dovoditi sebe u situaciju u kojoj ćemo iskusiti bol i patnju.

Konačno, postoji objašnjenje sa drugačijim krajem: ukoliko imamo istoriju odbijanja u iskustvu – recimo, od strane roditelja – nekada nesvesno tragamo za sličnim scenariom, nadajući se da ćemo naići na priču sa drugačijim krajem. Jedino što se to neće desiti. Možda je vredna pomena Ajnštajnova definicija „ludila”  – raditi iste stvari iznova i iznova, očekujući drugačiji rezultat.

Autor: dr Berit Brogard 

Izvor: Psychology Today

Prevod i adaptacija: Jelena Jung

Comments

comments

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *

Ово веб место користи Акисмет како би смањило непожељне. Сазнајте како се ваши коментари обрађују.