Nakon što je umro moj muž, a potom i moj otac, i nakon što sam imala pobačaj tokom druge trudnoće – sve to u rasponu od šest nedelja – svi su želeli da znaju kako sam. I svi su čuli istu stvar: „Dobro sam.”
Dobro. Dobro. Dobro. Dobro. Dobro.
Bila sam skroz dobro 2015. godine. Bolje nego dobro. Zašto ne bih bila? Samo nekoliko meseci ranije, izgubila sam muža zbog raka mozga, oca zbog raka svega i svoju drugu bebu. Pod „izgubiti” ih, mislim na to da su umrli. Nisam ih izgubila na moru ili u supermarketu.
Svi su, od bliskih mi prijatelja do stranaca na internetu, želeli da znaju kako sam. I svima sam govorila da sam dobro.
Ako možete verovati, zapravo nisam bila dobro. Gledati svog muža kako ga je tumor sveo na tanku, sivu repliku njega samog? To je imalo negativan efekat. Odstranjivanje našeg drugog deteta iz moje materice? Uticalo je na mene. Moj tata, koji je put od zdravog do mrtvog prevalio za pet meseci? Uzelo je danak.
Ali, niko ne želi da čuje kako provodiš sitne noćne sate pogrbljen nad laptopom svog muža, čitajući mejlove koje je slao ljudima pre nego što ste se upoznali, pokušavajući da upiješ svaki deo njega koji je preostao, ma koliko mali ili digitalan bio. Ili je to ono što sam ja mislila. Pretpostavljala sam da osećanja koja su mi tako neprijatna mogu da iskusim samo u privatnostil pošto bi ona bila nepodnošljiva ljudima oko mene. I tako sam prikrivala svoje emocije, ili ih skrivala tugaljivim ali duhovitim opisima fotografija na Instagramu sve dok ne bi postale dopadljive.
Pre nego što su Aron i moj otac umrli, i pre mog drugog pobačaja, imala sam malo iskustava sa tragedijama. Kad sam posmatrala druge u krizi – prijatelja nakon što mu je otac iznenada umro, kolegu čije je dete iznenada završilo u bolnici – njihva patnja mi je bila neprijatna, nisam mogla da ih gledam u oči i imala sam želju da izbegnem tu temu i usmerim se na nešto… prijatnije. Za njihovo dobro, naravno. Zato što, ko bi želeo da ga neko podseća na gubitak ili ono što bi mogli izgubiti? Ko želi da priča o najtežoj stvari kroz koju je ikad prošao, kad može da priča o vremenu, i kako današnji dan liči na četvrtak iako je tek utorak?
Pretpostavljala sam da su ljudi oko mene želeli da od onoga što mi se dešava pravim limunadu, a ne da se previše bavimo činjenicom da uopšte nikada nisam ni poručila limun.
Nisam bila u poricanju – ne možete poricati prazno mesto u krevetu, niti nepodnošljivu samoću samohranog roditeljstva. Ja jednostavno nisam znala kako tugovanje izgleda. Kao dete, retko sam viđala svoje roditelje da plaču. Njihova žalost za preminulim roditeljima, činilo mi se, bila je završena nakon sahrane, pa sam pretpostavila da bi trebalo i moja. Bez ikakvih stvarnih smernica koje bi me vodile, napravila sam sopstvene. Na Aronovoj sahrani sam nosila belu majicu. Njegov posmrtni govor čitala sam sa svetlocrvenim karminom i kosom u boji lavande. U viktorijanska vremena, udovice su nosile crno, kao i šešire za udovice. Njihove haljine bile su ljudima signal kroz šta one prolaze i kako bi ih trebalo tretirati. Društvena norma bila je toliko ne biti dobro, da ti treba određen izgled da to iskažeš. Društveno očekivanje je bilo da se tuguje, kao i nosi crnina najmanje dve godine.
Za mene nije bilo crnog šešira, niti signala za ljude oko mene da sam ja, iako možda izgledam kao 31-godišnja majka sa srednjeg zapada, emocionalni Dorijan Grej.
Provela sam prvu usamljenu godinu nakon Aronove smrti ozlojeđena, sve se dublje zakopavajući u besnu fazu tugovanja. Bila sam ljuta zbog svoje usamljenosti, ljuta na ljude oko mene koji još uvek imaju žive muževe i luksuzne brige kao što je ko će večeras da kupa dete. Bila sam ljuta zato što je dobri, divni, ljubazni Aron bio mrtav, a neki ljudi mogu da voze pijani, zakucaju se u vozilo iz suprotnog pravca i izvuku se bez ogrebotine. Bila sam besna na sve koji su mi govorili kako dobro se držim, zato što nisu videli koliko sam bila uništena, i besna na sebe što sam najtežu godinu u svom životu predstavljala tako lagodnom.
Ova priča nema nikakav aha! momenat. Sijalica se zapravo postepeno palila, i bilo je potrebno vremena da primetim da gori: nisam bila dobro. Nisam rođena sa veštinom da tugujem, ali ni mogućnošću da to izbegnem.
„Kako si?” je automatski pozdrav koji nehajno dobacimo drugima u prolazu. Ispostavlja se da mnogi ljudi nisu zaista u mogućnosti da od mene čuju pravi odgovor. I ne treba! Osoba koja radi u prodavnici nije dovoljno plaćena da se nosi sa svačijim emocionalnim prtljagom. A vaši prijatelji i porodica? Ni oni nisu za to plaćeni, ali trebalo bi da mogu da podnesu vaše „Zapravo, nisam dobro trenutno.” Sa njima želim da budem zaista iskrena, pa sam počela na jedini način koji poznajem: pisanjem tekstualnih poruka.
„Sad mi je stvarno teško.”
„Stvarno sam jebeno tužna.”
„Izvini što sam usran prijatelj, nisam znala kako da budem bliska sa tobom.”
Većina mojih veza postale su jače nakon što sam počela iskrenije da odgovaram na pitanje „Kako si?”.
U nekim delovima Indije, porodice udovice odvode van njihovih kuća, jer smatraju njihovo prisustvo baksuzom. Meni se to nije desilo. Moja samoća nije bila izmišljena, ali mi nije bila ni u potpunosti pripadajuća. Ja sam imala udela u pravljenju svog malog zatvora od usamljenosti. Pravila sam ga sa svakim „Dobro sam” i osmehom, sa svakim Instagram postom u kom sam druge ubeđivala da sam šampion u tugovanju. Još uvek pokušavam da se iščupam sa tog mesta, dan po dan. To postižem tako što prepoznajem i priznajem teške dane bez da im se prepuštam, i podsećanjem sebe da je nekim danima savršeno u redu biti užasno.
Autor: Nora McInerny Izvor: BuzzFeed Prevod i adaptacija: Ina Borenović
2 Komentara
Hvala na podeljenom tekstu.
Meni je suprug preminuo u februaru na moj rodjendan.
Moje saučešće Ljubice 🙁