Auditivne halucinacije, u narodu poznatije kao “glasovi u glavi”, predstavljaju posebnu vrstu halucinacija koja se odnosi na percipiranje zvukova, mada iz spoljašnje sredine ne postoje adekvatni senzorni stimulusi. Ova vrsta halucinacija se najviše vezuje za osobe sa shizofrenijom. Iako je činjenica da 70% pacijenata obolelih od shizofrenije prijavljuje auditivne halucinacije kao sastavni dio svog stanja, bila bi greška isključivo ih vezati za ovaj psihološki poremećaj ili pretpostaviti da ukoliko iskusite auditivne halucinacije – imate shizofreniju.
Auditivne halucinacije javljaju se i kod pacijenata koji boluju od epilepsije, tumora na mozgu, demencije, bipolarnog poremećaja, Parkinsonove bolesti i post-traumatskog stresnog poremećaja. Međutim, one se mogu javiti i kod osoba koje koriste kokain ili amfetamine, ali i kod potpuno psihički i fizičkih zdravih osoba. Iz ovih primjera uviđamo kompleksonost auditivnih halucinacija.
One su po svojim karakteristikama takođe raznovrsne. Pacijenti ih mogu osjetiti da dolaze kroz uši, da su u mozgu, na koži ili bilo gdje u spoljašnjoj sredini. Njihova jačina može takođe varirati od šaputanja do vike. Akcentovanje i naglasak se često razlikuju od pacijentovog i često nalikuju nekom poznaniku pacijenta ili poznatoj TV ličnosti ili mogu dolaziti od imaginarnih ličnosti kao što su bog, đavo ili anđeli. Ono što još varira jeste i sadržaj koji ti glasovi saopštavaju pacijentu. Određen broj njih je agresivan, konstantno ponižava pacijenta, navodi ga na samopovređujuća ili kriminalna djela, dok neki pacijenti prijavljuju da su ti glasovi jako prijatni, motivišući ili zabavni, te da im je žao što se nakon tretmana više ne pojavljuju. Auditivne halucinacije mogu da se jave u obliku jedne riječi koja se konstantno ponavlja ili u obliku cijelih rečenica. Takođe, zabilježeno je da je kod nekih osoba da su auditivne halucinacije dolazile u vidu muzike, neartikulisanih zvukova, životinjskih glasova i slično.
Pošto je ovo jako zanimljiv fenomen, naučnike je zanimalo kako reaguje mozak osobe koja ima auditivne halucinacije. Na Univerzitetu u Bergenu, u Norveškoj, grupa naučnika je otkrila da pacijenti sa halucinacijama imaju izrazito smanjenu gustinu sive mase na lijevom temporalnom girusu, na medijalnom prefrontalnom korteksu i u talamusu. Takođe, zabilježena je nestabilnost i disfunkcija nekih moždanih hemikalija. Najizrazitija je povećana koncentracija dopamina. S obzirom na ove podatke, u terapiji se koriste antipsihotici, posebno oni koji utiču na nivo dopamina u organizmu. Međutim, ovaj vid ljekova ne služi za izliječenje od auditivnih halucinacija, oni se samo brinu o tome da nivo dopamina bude na adekvatnom nivou, s toga i halucinacije nestaju ili se njihovi efekti ublažavaju dok se lijek koristi.
Vrlo korisne u procesu liječenja pokazale su se i psihoterapijske tehnike. Kognitivno-bihejvioralna terapija se dobro pokazala prilikom smanjivanja ferkventnosti i loših poruka koje prenose ti glasovi, posebno u slučajevima kada psihotični simptomi kod pacijenata počinju bivati izraženiji. Osim, nje i suportativna psihoterapija je pokazala značajne rezultate. Naime, ona je imala efekta kod smanjenja ferkvencije halucinacija i otpora koji pacijent stvara prema njima, kao i kod sveukupnih malignih posledica koje halucinacije mogu imati na pacijenta.
Zbog pogrešnog pokazivanja u većini filmova i sa stigmatizacijom koja prati psihičke bolesnike, laici smatraju da su osobe koje su iskusile auditivne halucinacije imaju isključivo agresivne namjere. Iz tih razloga u čijem je centru strah od nepoznatog dolazi do toga da je tim ljudima jako teško da pronađu svoje mjesto u socijalnom svijetu. Kako bi se ovo spriječilo, trebalo bi raditi na edukaciji građana. Ovaj tekst je samo kratak uvod u cijelu tematiku auditivnih halucinacija. Oporavak će biti mnogo učinkovitiji ukoliko pacijenti mogu da se oslone na porodicu, prijatelje, komšije i pomagačke institucije. Na kraju, poslušajte video koji ide u nastavku da biste dobili odgovarajući uvid u ono sa čim se ove osobe na dnevnoj bazi bore. Poželjno je poslušati ga sa slušalicama, kako bi efekat bio potpuniji. Vi možete zaustaviti video kad god poželite, a i on sam traje nešto više od tri minuta, ali imaginacijom dođite do slike da je to svakodnevica za neke ljude.
Autor: Anđela Knežević
1 komentar
Pingback: Ukratko o bipolarnom poremećaju…. :( :) – Bipolarni poremećaj i mentalno zdravlje