Odavno je zabranjeno reći da patiš, da si tužan i da se plašiš. Kažu: budi sretan, budi pozitivan i nasmijan stalno i uvijek. Kači slike sreće na društvene mreže i dok si u karantinu. Smij se, slikaj, piši, vježbaj, kuhaj, pošto nikad dosad nisi, i dok to sve radiš: slikaj se da svi vide kako radiš na sebi za vrijeme izolacije, jer nikad prije i nisi imao vremena. Neću biti iskrena ako kažem da nisam i sama nasjedala na te savjete o zaokupljanju različitim aktivnostima da ne bih mislila o onome što me tišti.
Ne znam, možda sam previše ironična ali me svi ti savjeti za instant-sreću mnogo nerviraju. Razlozi su brojni, ali neki od njih su i moji lični. Dok se dijele savjeti o tom ushićenju i sreći, jedna od mojih voljenih osoba već se mjesecima bori s hemoterapijama i baš za vrijeme ove pandemije operisana je u bolnici. Nismo u istom gradu, nemam mogućnost da je obiđem. Standardno kažu za te osobe da su „lavice i lavovi“ ali mogu zaista da kažem da to jest tako. To se možda može povezati i sa terminom rezilijentnosti, odnosno otpornosti koju razvijemo suočavajući se sa različitim teškim životnim situacijama. Kad kažemo da je neko otporan, to ne znači da osoba neće reagirati na stresore jer je normalno da osoba doživljava negativne emocije kao posljedicu negativnih događaja naročito kad se suočava sa velikim nedaćama ili traumama u životu. Tačnije, put ka otpornosti uključuje značajan nivo distresa.
Ipak, uzela sam lični primjer kako bi se uvidjelo da nas ova pandemija nije sviju zatekla u istim okolnostima. Takvi primjeri iz života mnogih ljudi oko nas su brojni, mogu se nabrajati i spisak bi bio jako dug, ali, pišemo ipak o sreći, pa ne bih da vas rastužujem. Međutim, to ne znači da se sreća kao takva treba forsirati čak i ako je sve bilo „sasvim u redu“ u životima drugih i prije ove pandemije. Ovo je kriza na koju svi drugačije reagiramo.
Naletjela sam usput i na jako zanimljiv tekst Indre Aimee Rai, kliničarke ali i voditeljice yoge, o tome kako je opasno romantizirati ovo vrijeme izolacije i karantina, u kojem se stalno govori o lijepim segmentima istog, o tome kako se Zemlja oporavlja, kako sad imamo više vremena jedni za druge, te više vremena da se bavimo svojim rastom i stvarima koje nismo prije radili. U redu, sve to stoji donekle, ali to nije razlog da prigušujemo svoje stvarne osjećaje jer se tako od nas očekuje. To je potencijalna kriza za mentalno zdravlje, jer se baš sad suočavamo sa svojim unutarnjim bićem, vlastitim traumama, strahovima, brigama. Indra kaže da nas naši svakodnevni životi distraktuju ali i štite od istinskog sadržaja povreda koje tiho nosimo u srcima, te da baš zato većina nas ima problem sa bivstvovanjem i ovisni smo o činjenju, odnosno tome da stalno nešto radimo. Ona kaže da je to u redu donekle ali ne da se toliko intenzivira, bez istinske psihološke podrške ili podrške bližnjih kako bismo se suočili s našim bolom.
I socijalni psiholog i filozof Erich Fromm smatra da užitak i ushićenje nakon takozvanog vrhunca vode tuzi jer je ushićenje bilo doživljeno ali posuda nije narasla te se unutrašnje snage čovjeka nisu povećale. „Čovjek je pokušao prekinuti dosadu neproduktivne aktivnosti i za trenutak je objedinio sve svoje snage – osim ljubavi i uma. Pokušao je postati nadljudski a da ne bude ljudski. U trenutku trijumfa mu se učinilo da je uspio, ali nakon toga je uslijedila duboka tuga: jer ništa se nije promijenilo u njemu.“ Fromm je razdvojio i pojmove imati i biti. Ako vežemo svoj identitet za ono što posjedujemo, ako to izgubimo, bit ćemo sasvim slomljeni jer nismo bili fokusirani na naše jastvo. Ako ljudi, koji su naučeni tako, izgube orijentaciju na imanje, to je kao da je čovjek bačen u okean a ne zna plivati. „Ako sam ono što imam i ako je to što imam izgubljeno, ko sam ja tada? Niko, već poraženi, slomljeni, patetični dokaz pogrešnog načina života.“
Iako Fromm nije o tome govorio, mogla bih povezati to i sa „imanjem“ identiteta koji se gradi na društvenim mrežama, gdje se ljudi utrkuju da pokažu ko je humaniji i bolji, te ko pokazuje što izgrađeniju i potpuniju sliku o sebi, bez istinske ranjivosti. Ako se vežemo za svoje maske, i izgubimo ih, ko smo mi tada?
Također, mi smo sad svi realno izgubili mnogo toga što nam je bilo podrazumijevano. Ako smo svoj ego i svoje ličnosti vezali za svoje posjede i sve što nam je bilo poznato, ali izvanjsko, realno je da ćemo sada osjećati potpunu krizu i izgubljenost. Zato je i te kako važno ovo o čemu je pisala i Indre, ne romantizirati situaciju, suočiti se sa sobom, ali voditi se i Frommovim idejama da su strah i nesigurnost koji nastaju zbog opasnosti od gubitka onoga što se posjeduje nemogući u modusu bivstvovanja. „Ako jesam ono što jesam, a ne ono što imam, niko me ne može lišiti moje sigurnosti ili je ugroziti, kao ni moj osjećaj identiteta.“
Kada govori o modusu bivstvovanja, Fromm ustvari razlikuje aktivnost i pasivnost. Indre je kritikovala aktivnost koja nam služi kao distraktor od naših istinskih emocija, a Fromm to naziva otuđenom aktivnošću odnosno neproduktivnošću. Ako smo u doticaju s našim bićem ili modusom bivstvovanja, kako to on kaže, onda smo produktivni i to označava stanje unutrašnje aktivnosti. To nije „rezervirano“ samo za slikare, pjesnike i umjetnike koji doživljaju potpuno drvo ili proljeće koje opisuju, to je kapacitet koji svaki čovjek ima u sebi, da ostvari svoje istinsko biće i bude produktivan.
Međutim, trebamo biti iskreni i reći da nije tako jednostavno biti kontinuirano u modusu bivstvovanja i osloboditi se strahova. Ovih dana društvenim mrežama kruži grafikon koji nas pita kakva osoba želimo biti u ovo doba krize: da li želimo biti u zoni straha, zoni učenja ili zoni rasta? U zoni straha panično pretražujemo sve informacije, nerviramo se ili ipak minimiziramo opasnost situacije. U zoni učenja pridržavamo se preporuka i smanjujemo izlaganje informacijama a u zoni rasta, koju bih uporedila donekle sa Frommovom idejom o modusu bivstovanja, vidimo razloge za optimizam i sreću.
Foto: Facebook
Ono što bih ja napomenula ovdje jest da ne možemo ni gledati linearno razvoj ličnosti i prelazak iz zone u zonu u ovoj situaciji krize i da je sasvim u redu da jedna osoba bude u svim zonama te da joj se stanja ciklički smjenjuju, te da je sasvim u redu da smo povremeno uplašeni i zabrinuti. Ipak, naš cilj jest da se minimizira biti kontinuirano u zoni straha te da se minimizira bavljenje lažnim otuđenim aktivnostima i vezanje za lažne posjede jer to može samo pogoršati stanje osobe. Psihijatar i utemeljitelj logoterapije Viktor Frankl, koji je i sam preživio iskustvo logora, kaže: „Bez obzira na okolnosti, čovjeku se ne može oduzeti bazična sloboda da izabere svoj stav i svoje ponašanje.“
I sama sam pokušala da se sa stresom nosim na različite načine. Jedan od mehanizama jeste bio upravo zaokupiti se da se ne moram suočiti sa zastrašujućim mislima. Suprug i ja smo u ovom periodu odgledali film „Hektor i potraga za srećom“. Hektor je psihijatar koji shvata da većinu toga što on uradi na seansama ne pomaže njegovim klijentima, te da i dalje nisu sretni. Iz tog razloga, Hektor se odlučuje na putovanje da bi otkrio tajnu sreće. Ono što je meni zapravo najbitniji momenat u filmu jest Hektorov razgovor sa tibetanskim monahom. Hektor se čudi kako je stari monah tako sretan iako je prošao toliko toga te izgubio porodicu i mnoge voljene te pita monaha kako je to moguće, a on mu odgovara: „To je baš zato što sam prošao toliko toga.“ Hektor i sam kaže da nije moguće postaviti potragu za srećom kao cilj, a na to mu monah odgovara da je mnogo bitnije od potrage ustvari ono što izbjegavamo. Hektor zatim i sam dolazi do zaključka: „Izbjegavanje nesreće nije put do sreće.“ Meni je ta misao već i prije bila bliska, preko jedne od mojih omiljenih autorica, Virginie Woolf, koja i sama kaže: „Ne možeš naći mir izbjegavajući život.“
U redu je biti tužan i patiti jer ne možemo podnijeti silinu nesreće koja nas je zadesila. U redu je ne biti ushićen u svakom trenutku. Tuga ne znači nužno nesreću ili nedostatak sreće. U redu je da sam ponekad u zoni otuđene aktivnosti, ali je još bolje da sam produktivna. U redu je biti preplavljen emocijama ali je potrebno tražiti odgovarajuću podršku jer time postižemo i rezilijentnost i optimizam u najtežim vremenima.
Neću romantizirati ovo vrijeme i reći vam da se posvetite sebi i vašim voljenima. Neću, ali ću vam reći da je ovo vrijeme da se „odlijepite“ od svih lažnosti u vašim životima pa i onim da servirate priču drugima o tome kako je sve idealno, čak i sad. U redu je da nam je teško i da smo ranjivi, ali i da smo ljutiti na nepravde koje nas dotiču. Budimo ono što jesmo kako se ne bismo našli kao neplivači u velikom okeanu. Trebamo biti svjesni naše patnje, njenih uzroka te uvida koji su putevi za prevladavanje patnje. I ja sam sad sasvim u redu, i poslije sve patnje koju sam proživjela gledajući voljenu osobu u patnji jer sam se vezala za ljubav kao takvu i jer je živim. Živjeti ljubav i raditi nešto iz ljubavi: upravo to znači BITI, i to znam još bolje iz vlastitih životnih iskustava nego iz svih knjiga, filmova i citata.
Autorica: Jasmila Talić-Kujundžić, psihologinja
