„Odvojiti se od sise“ je fraza koja često podrazumjeva odvajanje od nečega što nam pruža sigurnost, odvajanje od nečega što nas hrani, a da mi ne moramo ništa da uradimo, osim da se ugodno smjestimo. Pruža nam osjećanje određene izvjesnosti. To je proces koji traži od nas samostalnost i preuzimanje odgovornosti za sebe i svoje postupke. Kada se ovako sagleda situacija, nije čudno što veliki broj ljudi ostaje da „uživa“ u sigurnosti „sise”.
Naravno, „sisa“ je veoma važna za nas, ona nas hrani i čuva dok još nismo dovoljno jaki da sami brinemo o sebi. Uči nas mnogim važnim apektima života koji su nam neophodni da preživimo u svijetu u kojem se nalazimo. Kada smo mali, mi sliku o nama i svijetu stvaramo baš na osnovu poruka koje dobijamo od svih tih „sisa“ oko nas. Međutim, ostajući na „sisi“ mi upijamo i mnogo drugih stvari koje i nisu baš toliko zdrave.
Iako roditelji i druge roditeljske figure najčešće imaju najbolje namjere i žele da zaštite svoje dijete, ponekad ga učine i zavisnim od te „sise“, nesposobnim za samostalan život. Oni ga „nahrane“ mnogim porukama zbog kojih dijete može početi vjerovati da je nesposobno i zbog čega je nesigurno da preuzme odgovornost da zakorači prema onome što istinski želi. Te poruke su različite. Neki ljudi pod njihovim uticajima počinju da usvajaju različite zabrane kao što su zabrane na važnost, uspjeh, mišljenje, bliskost, osjećanja, odrastanje i mnoge druge koje im kasnije smanjuju kvalitet života. Ljudi usvajaju nerealna uvjerenja o sebi, svijetu i drugima te ispoljavaju obrasce ponašanja sa kojima uporno dokazuju sebi da su ono što su upili i usvojili od vlastitih roditelja, živeći tako živote sa kojima upravljaju tuđa očekivanja i uvjerenja.
Sazrijevajući, mnogi ljudi postaju svjesniji negativnih uticaja koje im „sisa“ pruža, nastoje pronaći alternativno rješenje kako da žive svoj život oslobođeni negativnih poruka i nerealnih uvjerenja koje nose u sebi. Jedan od mogućih načina jeste nova „S.I.S.A“. Paradoksalno, ali ova S.I.S.A. je oslobađajuća. Ona predstavlja put ka autonomiji kroz razvijanje svjesnosti, intimnosti i spontanosti.
S – Svjesnost
I – Intimnost
S – Spontanost
A – Autonomija
Svjesnost je sposobnost da stvari oko sebe vidimo upravo onakvim kakve stvarno jesu, bez davanja imena, onako kako bi tu stvar/pojavu vidjela mala beba. Spontana osoba sposobna je da prepozna stara uvjerenja koja utiču na opažanje svijeta, zaobilazi ih, te doživljava i upoznaje svijet kroz lični kontakt. Um svjesne osobe se nalazi u sadašnjosti i reaguje na stvari koje se dešavaju ovde i sad. Ona je u kontaktu sa svojim tijelom i osjećanjima, prihvata ih i reaguje u skladu sa njima. Uzmimo za primjer osobu koja je kroz djetinjstvo često dobijala poruke da je najbolje da šuti kada su gosti i „odrasli“ pričaju. U situacijama kada bi i pokušala da iskaže svoje mišljenje, majka bi ju ljutito prekinula i rekla da ona ne treba da se upliće u razgovore odraslih i kako ona ne razumije takve stvari. Ukoliko su se ovakve situacije ponavljale, ova osoba bi mogla da usvoji uvjerenje kako je najbolje da ne iznosi svoje mišljenje pred „odraslima“. Recimo da je ova ista osoba sad odrasla i da radi u firmi u kojoj se često održavaju sastanci sa šefovima i direktorima te traže ideje i rješenja za probleme. Cijela ova atmosfera sastanka „odraslih“ može ju podsjetiti upravo na one situacije iz djetinjstva kada „odrasli“ vode razgovore i na taj način aktivirati kod nje staro uvjerenje da nije dobro da se upliće u takve razgovore i da ona baš i ne razumije u potpunosti o čemu se tu radi, te da osjeti staro osjećanje nekompetentnosti, zbog čega za vrijeme sastanka ne učestvuje u razgovoru i razmjeni ideja. Međutim, zamislimo da je ova osoba razvila svjesnost o sebi, te ne samo da razumije razloge zbog kojih joj je neugodno da iznosi svoje mišljenje na sastancima, ona ima razvijenu svjesnost o situaciji ovde i sada, a to znači da ona nije više mala, već odrasla osoba sposobna da iznese svoje mišljenje ukoliko želi, kao i da sastanak na kojem je nije onaj sastanak u kojem su, prije mnogo godina, učestvavali njeni roditelji, a u kojem joj je bilo zabranjeno da misli.
Intimnost se postiže kroz otvoreno izražavanje i osjećanja topline, pažnje, ljubavi i nježnosti prema drugima sa kojima to želimo i sa kojima osjećamo sigurnost da svoja osjećanja izrazimo. Intimnost je i sposobnost prihvatanja ovih osjećanja ukoliko želimo. Postoje mnogi razlozi zbog kojih ljudi ograničavaju sebi bliskost. To može biti zbog posmatranja nesretnog braka roditelja ili intenzivno neugodno osjećanje nakog prekida ljubavnog odnosa, ali i mnogi drugi. U oba slučaja osoba može da zaključi da je bliskost nešto što predstavlja opasnost po nju i donosi neugodna osjećanja tuge, ljubomore, odbačenosti, usamljenosti. Međutim, savremena istraživanja pokazuju da kvaliteniji međuljudski odnosi, prožeti prihvatanjem, toplinom i intimnošću u značajnoj mjeri na pozitivan način utiču na kvalitet života osoba (starosni vijek, zadovoljstvo životom, odsudstvo fizičkih i psihičkih bolesti). Autonomne osobe prihvataju rizik bliskosti, ostvaruju intimnost sa osobom ovdje i sada i ne dopuštaju da stara uvjerenja i iskustva nagativno utiču na odnos koji trenutno ostvaruju.
Spontanost… Vratimo se na primjer iz dijela teksta o svjesnosti, o osobi koja se nalazi na poslovnom sastanku. Spontanost za nju predstavlja nezavisno biranje ponašanja koje želi da ispolji. Pred njom se nalazi čitava paleta mogućih opcija. Ona može da odluči da ipak ovaj put ne želi da učestvuje u razmjeni ideja, ali ju neće pratiti osjećanje nekompetentnosti. Može, ukoliko želi, da da svoje mišljenje i ideju, jer je svjesna da je odrasla i da može da razmišlja. Takođe, ona može da odluči da će dati sebi vremena da još razmisli o idejama koje ima te ih naknadno saopštiti, dajući sebi tako dozvolu na vrijeme da razmišlja, ne osuđujići se da je „spora“ i/ili „glupa“. Spontana osoba je autentična, oslobođena od „moranja“ koja je usvojila od okoline i društva. Ona je svjesna svojih prava i opcija sa kojima raspolaže, bira ponašanja na osnovu kapaciteta i sposobnosti koje ima ovde i sada i preuzima odgovornost za njih.
Autonomija predstavlja kreiranje svog života na osnovu vlastitih želja. To znači, na primer, odabrati zanimanje koje nije u skladu sa željama roditelja i preuzeti odgovornosti za takvo ponašanje. Biti odgovoran za svoja osjećanja i ponašanja i odbaciti one obrasce koji nisu u skladu sa ovdje i sada i koji snižavaju kvalitet života. Autonomna osoba je dosljedna sebi, ali ne na štetu i račun drugih.
Važno je da znamo da, kada smo bili mali, nismo mogli da biramo „sisu“ za koju ćemo se držati. Ono što smo upili postaje dio naše lične istorije i čini nas jednistvenim. Sada kada smo odrasli, kada znamo da postoji druga „S.I.S.A.“, i mogućnost da aktivno kreiramo kvalitet svog života rasteći izvan nametnutih okvira, ostaje nam da odlučimo šta je to za šta želimo da se držimo.
Dostići autonomiju je proces koji zahtjeva posvećenost, vrijeme i naravno želju, a najvjerovatniji put je kroz psihoterapiju i odabir kvalitetnog psihoterapeuta sa kojim možete ostvariti odnos povjerenja.
Reference: James i D. Jongeward (2008). Životni pobednik. Psihopolis institut, Novi Sad Stewart i V. Joines (2011). Savremena transakciona analiza. Psihopolis institut, Novi Sad
Autor: Saša Risojević, psiholog i TA psihoterapeut u edukaciji
