Zamislite da ste u jednom momentu bezbrižno dijete koje je stalno veselo i razigrano, a u drugom trenutku provodite sate namještajući stvari u sobi prije spavanja kako se ništa loše ne bi desilo. Zamislite da svaku ružnu misao koju imate shvatate kao stvarnu, kao moguću dok u isto vrijeme se protiv nje borite ritualima i kompulzijama. Zamislite da imate 12 godina i ne znate šta vam se dešava sa mislima i ponašanjem, ali ste primetili nešto čudno i sram vas je da kažete bilo kome. Zamislite da ste svjesni da su šanse da se ružne misli ostvare, zbog toga samo što ih mislite, minimalne ali ipak morate četiri puta da dotaknete kvaku kako biste bili sigurni. U pravu ste, zamislili ste dio života osobe sa opsesivno-kompulzivnim poremećajem.
Šta je OKP?
Opsesivno-kompulzivni poremećaj (OKP) obično uključuje i opsesije i kompulzije. Opsesije, kao dugotrajne i ponavljajuće misli koje osobe doživljavaju neprijatnim uzrokuju veliki stepen anksioznosti (Bojanić i sar., 2013), dok kompulzije koje predstavljaju ponavljajuća ponašanja (učestalo pranje ruku, provjeravanje, dodirivanje, rituali) ili mentalne radnje (molitve, brojanje) služe kako bi redukovale tu anksioznost i spriječile neki događaj, iako su one pretjerane i nepovezane sa događajem koje bi trebale spriječiti, te same po sebi su neugodne i ne dovode do nekog korisnog ishoda (Abramovitz et al., 2009).
Da bismo zapravo govorili o OKP, on mora da se dijagnostikuje po određenim kriterijumima. Mnogo je zabluda kojima se vode laici, da je OKP kada osoba previše čisti, kada se stvari uvijek drže na istom mjestu i slične stvari koje dovode do normalizacije problema i manjeg broja osoba koje traže profesionalnu pomoć. Međutim, da bismo zaista govorili o ovom problemu moramo najprije da znamo šta je to. Prema MKB-10 klasifikaciji, OKP se dijagnstifikuje kada opsesije i kompulzije imaju zajedničke karakteristike koje moraju biti prisutne kako bi se dijagnostikovao poremećaj:
- treba ih prepoznati kao vlastite, neuslovljene vanjskim uticajima ili osobama;
- ponavljajuće su i neugodne, a prisutna mora biti najmanje jedna opsesija ili kompulzija koja se prepoznaje kao pretjerana i bezrazložna;
- pacijent se nastoji opirati (opiranja za opsesije i kompulzije koje dugo traju može biti minimalno);
- mora biti prisutna najmanje jedna opsesija ili kompulzija kojoj se pacijent neuspješno opire;
- iskustvo opsesivnih misli i radnji nije samo po sebi ugodno (ovo se mora razlikovati od povremenog olakšanja nakon prestanka tenzije i anksioznosti);
- opsesivne misli smatraju se klinički značajnima kada zaokupljaju pacijenta minimalno 1 sat dnevno (Ivezić i sar., 2007).
Sada opet zamislite da morate prije svakog spavanja, do detalja obaviti određene rituale, kako se vašim bliskim osobama „ne bi desilo ništa loše” – poredati sve bočice i kremice, četkice za zube i parfeme u kupatilu po određenom redu, onako kako osećam da mora; jednu bočicu dodirnuti četiri puta, zatim veš-mašinu dodirnuti četiri puta, izaći, dodirnuti kvaku četiri puta. Moram li? Moram li dodirnuti kvaku četiri puta? Hoće li se to nešto loše desiti ako jednom ne dodirnem? Ovakvim pitanjima preokupiran je mozak osoba sa OKP. Dobra stvar je znati da ne morate, iako je odupiranje obavljanju kompulzija i podnošenju opsesija analogno borbi s vjetrenjačama.
Kao jedna od provjerenih tehnika koja se, i meni, pokazala izuzetno uspješnom u prevazilaženju opsesija i kompulzija jeste Metoda četiri koraka. Ova tehnika se pokazala kao dosta dobra jer pomaže osobama da steknu uvid u to da njihove misli nisu realistične te da ih pripišu ovom stanju.
Prvi korak je – „preimenovanje“, klijente se uči da kad im se jave misli koje potiču strah to sami sebi osvijeste i imenuju na primer: „Misao da je netko zaražen je samo opsesivna misao“.
Drugi korak – „pripisivanje“, klijente se uči da opsesije i kompulzije ne gledaju kao dio sebe već kao simptom stanja koje imaju, na primer: „To nisam ja, to je samo moj OKP“.
U trećem koraku – „preusmjeravanje pozornosti“, klijent odgađa izvršavanje kompulzije 15 minuta tijekom kojih svoju pažnju usmjerava na neku korisnu aktivnost, na primer: „Kad dobijem poriv oprati ruke, 15 minuta ću se fokusirati na čitanje knjige i vidjet ću da vremenom taj poriv postaje sve manji i da se ništa strašno neće dogoditi ako ne operem ruke“.
U posljednjem, četvrtom koraku – „ponovno procjenjivanje“ – procjenjuje se realističnost opsesija, na primer: „Znam šta je stvarno. OKP je samo u mojoj glavi i nema nikakvog uporišta u stvarnosti, suočavat ću se s tim koristeći naučene tehnike“ (Jakić, 2017).
OKP je problem koji može ozbiljno da naruši kvalitet života i da utiče kako na emocionalni tako i na socijalni život osobe. Naravno, uvijek treba imati na umu da postoje različite težine problema koje zahtevaju različite vrste i dužinu tretmana, a nerijetko i farmakoterapiju te se svakako preporučuje posjeta psihologu ili drugom stručnom licu. Ono što zasigurno znam, iz iskustva, jeste da je uspijeh moguć. Važno je prekinuti začarani krug čineći korak po korak. U procesu izliječenja strpljenje je nezaobilazno.
Reference:
Abramovitz J.S., Taylor S., McKay D. (2009). Obsessive–compulsive disorder. Lancet, 374, 491-9.
Ivezić, S.Š., Šmalc, V.F., Mimica, N. (2007). Dijagnosticiranje anksioznih poremećaja. Medix: Specijalizirani medicinski dvomjesečnik, 13, 56-58.
Jakić, M. (2017). Kognitivno-bihevioralni pristup liječenju opsesivno-kompulzivnog poremećaja kod djece. Socijalna psihijatrija, 45, 139-148.
Autor: Gorana Vukmir
